Marendi treba dati status kultnog obroka i sačuva. ti je od zaborava za neke buduće generacije. Pa čak i ove današnje, sve manje osjećaju atmosferu nekih prošlih vremena, a nove navike potiskuju gastronomske doživljaje iz prošlosti. Marenda i jest najvažnija poveznica s tradicionalnom gastronomijom i jedna od prepoznatljivosti Istre. U svojoj biti, ona je savršena u neprestanom izmjenjivanju pučkih jelovnika koji u sebi nose složena tradicionalna jela, kao i ona jednostavna, „na brzinu“, često iz „bakinih bilježnica“.
Polpete, frigane sipice, žgvaceti, maneštre, jote, istarske supe, tripice, brojni umaci koji se prelijevaju na fuže i pljukance ili se njima začinjaju zanimljivi rižoti, pazinske purice i divljač, kobasice i ombolo…, sve je to marenda koja oblikuje i obilježava puno malih različitih gastronomskih podregija. Svaki istarski gradić, selo, prirodno ili povijesno okruženje, imaju neki mali, ali bitni utjecaj na istarsku marendu. Sve te različitosti povezane su zajedničkim nazivnikom – tradicija. Rudarske marende, škverske marende, marende na raznim manifestacijama kao što su barbanska „Trka na prstenac“, ili „Buzetski noćni rally“, servirane u „običnoj“ oštariji ili vrhunskom hotelu, na štandu pučke fešte ili s pažljivo osmišljenom prezentacijom, sve ih treba otkriti i istaknuti jednom zbirkom da se ne izgube u tami vremena, i zašto ne – dati joj status brenda!
Treba opisati kako to različitosti regija, podneblje, prirodne i društvene okolnosti utječu na ono što tako prozaično nazivamo – recept. Otkriti ga, i isprobati. Naglasiti treba i aspekt cijene. Upravo taj topli obrok, mnogima i glavni dnevni obrok pojeden za malo novaca, ono je što marendu čini gotovo „svetom“. Sada dolazimo i do najfinijeg, najosjetljivijeg elementa marende. To je njezin društveni aspekt. Poziv na marendu u sebi objedinjuje i želju za druženjem. Uz marendu se zaboravlja na sve probleme, kuju se planovi za budućnost, raspravlja o politici, obaraju režimi, daje mašti na volju, povjeravaju tajne i zaboravljaju obaveze. Lepeza jela i jelovnika, sličnosti i različitosti, utjecaja i izvornosti, nastojat ćemo za vas sve to polako rastvoriti i time pokazati našu baštinu, dokazati da su istarske marende zapravo slijed i dragocjeni dokaz stalnog prožimanja i otkrivanja istarskog čovjeka i njegova poluotoka. Duha i darova prirode.
Maneštra gotovo da je postala sinonim za zdravu, pravu istarsku marendu. Uz otvorena ognjišta koja su oduvijek središnje mjesto istarskog načina života, često se okupljala obitelj i prijatelji dok se u kotlu kuhala maneštra. Radi se o raznim kombinacijama povrća i mesa, obavezni „pešt“ (sitno sjeckana slanina s češnjakom), a najpoznatija je ona od bobića (mladi kukuruz s klipa). Prvo se kuhaju grah i suho meso (najbolja je kost od pršuta), a kad je grah napola kuhan umiješa se pešt. Završava se dodavanjem kukuruza, krumpira narezanog na kockice te začina po ukusu. Kada je sve kuhano, izvadimo kost (koljenica) pršuta, očistimo meso od kostiju, narežemo, vratimo u maneštru, koja se u tanjuru začini maslinovim uljem.
Zimi maneštra uz dodatak kiselog kupusa promjeni ime u jota, a ljeti se posebno cijeni ona od koromača koji se dodaje sitno nasjeckan i to vrlo oprezno jer je važan ujednačen odnos tog aromatičnog začina i ostalih sastojaka. Idiličan prizor prate i domaće kobasice koje se peku na gradelama u ognjištu dok bukaleta sa supom ide od ruke do ruke.
Tekst: Jasmina Stošić
Fotografije: Đorđe Stošić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
