Bio je kraj lipnja 1992. Cijeli bogovetni dan sipila je kiša, da bi se kasno popodne polako počelo razvedravati. Tristotinjak uzvanika u odijelima i svečanim toaletama okupilo se te večeri na posebno ušminkanom teniskom kompleksu na Cmroku gdje je uz zvuke gudačkog kvarteta započela promocija novog časopisa odmah prozvanog „ukrasom hrvatskog izdavaštva“.
Prije trideset godina izašao je, eto, prvi broj ovog magazina koji je danas među najdugovječnijim tiskovinama u Hrvatskoj. U to doba bilo je to bez premca najluksuznije izdanje na domaćem tržištu, pa je već tom činjenicom postao nemala medijska i društvena senzacija. Dodatno, prodavao se isključivo putem pretplate što je također do tada bilo nezabilježeno…
Koliko je Jet-set magazin bio zanimljiv, te za Hrvatsku potpuno nesvakidašnji proizvod, pokazuju i sljedeće dvije priče, obje vezane uz tadašnjeg predsjednika Tuđmana. Prva je stigla uz činjenicu da smo taj prvi broj tiskali u Sloveniji, u „Delu“, pa je Tuđman, listajući ga, najprije zadovoljno kimao glavom govoreći otprilike: „Evo vidite da Hrvati mogu sve kao i drugi Europljani, ovo baš prestižno, svjetski izgleda“, da bi ga onda odjednom, ljut kao ris, odbacio na drugi kraj stola. „Zar mi nemamo tiskaru u Hrvatskoj koja može to otisnuti!“, vikao je. Kako god, ubrzo smo dobili garancije tiskare „Vjesnik“ da su „spremni preuzeti posao“, pa smo tako Ljubljanu zamijenili Zagrebom.
Druga priča s hrvatskim predsjednikom stigla je samo nekoliko mjeseci kasnije, kada smo Mimica i ja pozvani na Božićno primanje u Predsjedničke dvore na Pantovčaku. „Vidim, promijenili ste tiskaru, tako treba, ali recite zar niste mogli časopisu nadjenuti neko hrvatsko ime?“.
„A imate li možda vi neku ideju, nama ništa adekvatno nije palo na pamet…“, odgovorili smo. Tuđman se nakratko zamislio, i onda predložio: „Neka se zove Na vrhu, ili samo – Vrh“.
„Pa nije loš prijedlog, ali zar ne vuče to malo na neki planinarski bilten?“, odgovorio sam, a on je na to samo kratko procijedio: „Smislite onda vi nešto bolje…“
Ostao je međutim Jet-set magazin do dana današnjeg, jednako kao što smo Mimica i ja, osnivači, vlasnici i urednici, ostali tandem od prvog broja, a s nama je „u sedlu“ od samog početka i Marin Stojić, dizajner i grafički urednik. Taj prvi broj, s Ireneom Habek na naslovnici, napravili smo paralelno s našim stalnim poslom u dnevnom listu „Vjesnik“ – Mimica je bio urednik fotografije, a ja urednik sportske rubrike. Nakon izlaska prvog broja, u „Vjesniku“ su nam zafitiljili otkaz, uz pomalo stupidno obrazloženje da smo tim našim projektom konkurencija „Vjesniku“.
Kako to naravno nije imalo nikakve veze sa zdravim razumom, angažirali smo odvjetnika Mladena Sučevića i za niti godinu dana dobili spor. Vraćeni smo na naša urednička mjesta, no sad smo mi već odustali od „Vjesnika“ te smo im lijepo zahvalili. Godinama poslije u šali smo govorili kako je naš odlazak bio nagovještaj „Vjesnikova“ kraha odnosno prestanka izlaženja…
Pomalo paradoksalno, to naše glamurozno izdanje pojavilo se na tržištu u jeku Domovinskog rata. Iskreno, učinilo mi se to ponešto neumjesnim, a opet s druge strane Jet-set magazin bio je svojesvrsni dokaz da smo i te kako živi i žilavi. Naš kolega iz „Vjesnika“, novinar, književnik i publicist Stjepo Martinović bio je uvodničar tog prvog broja te je tad, uz ostalo, napisao i ovo:
„Ovaj časopis bit će glasilo uspješnih. Jedna od naših ciljeva jest i potpora samosvijesti poduzetničkog sloja – da bismo pridonijeli dokinuću pogubnoga nepovjerenja dijela javnosti prema onima koji valjano kapitaliziraju svoje umijeće, iskustvo i znanje, poslovni duh…
… Jet-set smo koncipirali za ljude koji znaju svoju vrijednost i koji ne okolišaju kad je treba potvrditi. Želimo vam dati autentičan list za jake ljude i poticajna vremena. U slutnji kojih smo pročitali i naš izazov.“ Prošlo je otad punih trideset godina kontinuiranog izlaženja, pregrmjeli smo Domovinski rat, potres, pandemiju, a bome i gospodarsku krizu koja zapravo od 1992. nikad nije ni prestala i koja je, u biti, naš stalni i odani pratilac. Situacija u izdavaštvu u ta se tri desetljeća stubokom promijenila: novine i časopisi kudikamo se manje kupuju i čitaju, na scenu su stupile nove tehnologije, mlađe generacije od papira bježe kao vrag od tamjana, ali unatoč svemu, još smo, hvala Bogu, tu. S misijom potpuno jednakoj onoj iz lipnja 1992.: promovirati one uspješne, one koji vrijede, one koji znaju. Takvih, srećom, još uvijek ima.
Mihovil Švigir
glavni urednik
