Rođena Australka Natalia Kosovac sad je već šesnaestu godinu u Zagrebu, postavši u međuvremenu istinska zvijezda Hrvatskog narodnog kazališta. Nacionalna je prvakinja baleta, a publika je jednostavno – obožava
Gledali smo je kao Anu Karenjinu i barunicu Castelli, kao Odette i Odiliju, kao Giselle, Sissi, Klaru, Vivette i Elizabeth Bennet. Kao krhku romantičnu heroinu i fatalnu zavodnicu, začaranu labudicu i njenu tamnu dvojnicu, čarobnu vilu i zlu maćehu, kao žrtvu i pokretačku silu – u rasponu likova od klasičnog bijelog baleta do snažnih dramskih karaktera.
Natalia Kosovac, nacionalna prvakinja baleta, već petnaest godina u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu gradi svoj umjetnički potpis: bez suvišnih gesti, tehnički precizno, fokusirano i uz izvanredno izraženu interpretativnu inteligenciju. Balerina koja svakoj ulozi daje unutarnju logiku. Njezinu umjetnost kritika opisuje kao spoj precizne škole, čiste klasične linije i izražene muzikalnosti. Za svoje je kreacije višestruko nagrađivana, a u povijest hrvatskog kazališta upisala se kao prva strana umjetnica dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu u baletu.
Rođena 1991. u australskom Newcastleu kao Natalia Horsnell, balet je počela vježbati relativno kasno, s dvanaest godina, no odlučnost ju je već s petnaest odvela u Europu, na školovanje u München. U Zagreb je stigla 2010. kao devetnaestogodišnjakinja, s dva kovčega i bez znanja jezika. Uslijedio je gotovo meteorski uspon: od članice ansambla do solistice i potom nacionalne prvakinje, jedne od ključnih figura suvremene hrvatske baletne scene. Razgovarali smo u jeku priprema za novu produkciju Trnoružice u kojoj ima čak tri uloge – pleše princezu Auroru, Zlu vilu Carabosse i Vilinsku kumu. Između napornih proba i redovitih izvedbi, baletna prvakinja Natalia Kosovac pronašla je vrijeme za razgovor za naš časopis, a u kojem otvoreno i bez mitologiziranja govori o cijeni ambicije i radnoj disciplini, odnosu prema tijelu i perfekcionizmu, profesionalnim prekretnicama, ali i planovima za život nakon baleta.
Jeste li ikada poželjeli drukčiji život, manje podređen pravilima i očekivanjima? Što najviše volite kod pozornice?
– Mnogo je toga što volim. Prije svega, tu je osjećaj koji je teško pretočiti u riječi. Često su me to pitali, a ja nikada nemam jedan, precizan odgovor. I istodobno ih imam bezbroj. Složeno je, a opet posve jednostavno. Na pozornici kao da me nešto preuzme. Ona je za mene prostor slobode; čarolije, rekla bih. Čak i kada plešem balet koji mi nije najdraži, ništa se ne može usporediti s time da sam na sceni. To je duboka ljubav i ne vjerujem da će ikada nestati. Naravno da ima trenutaka kada pomislim: “Bože, što ja to radim, dosta mi je, lakše bi mi bilo imati ‘normalan’ posao, završiti u pet i živjeti bez tolikog stresa.” Ali ta me misao brzo prođe – shvatim da to nisam ja. Da ne bih mogla drugačije. Možda sam u tom smislu pomalo luda, ali eto, volim kazalište, volim rad i volim pozornicu. Zapravo si ne mogu zamisliti da radim išta drugo.
Je li karijera balerine nešto što djevojčice u Australiji uobičajeno priželjkuju, kao što možda sanjaju biti glumice ili pjevačice? Vole li Australci klasični balet?
– Već dugo ne živim u Australiji – otišla sam s 15 godina – pa ne mogu sa sigurnošću reći kako je danas, ali općenito znam da je australska kultura izrazito usmjerena na sport; cool si ako znaš surfati ili plivati. Imamo vrhunske olimpijce i sport je snažan dio nacionalnog identiteta. U Australiji postoji snažna baletna scena, dobre predprofesionalne škole i ozbiljan sustav, tako da taj san o karijeri u baletu sasvim sigurno postoji, no zemlja je relativno mlada i nema dugu kazališnu tradiciju kakvu ima Europa, pa je i odnos prema baletu drukčiji. Kada sam ja ondje živjela i govorila da želim biti balerina, reakcija je često bila: “Dobro, ali što će ti biti ‘pravi’ posao?” Ja sam balet oduvijek povezivala s Europom – s tradicijom, poviješću, kazalištem i specifičnom kulturnom atmosferom. U mojoj je glavi postojala jasna ideja: ako želiš biti balerina, onda to trebaš biti u Europi. Ta me misao gurala naprijed i na kraju me dovela ovamo.
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo i koliko se vaš današnji svijet razlikuje od onoga u kojemu ste odrasli?
– Odrasla sam sa šestero braće i sestara, pa je moje djetinjstvo bilo glasno, živahno i vrlo kreativno. Stalno smo se igrali, smijali, izmišljali vlastite svjetove. Odrasla sam u Newcastleu, manjem gradu oko dva sata sjeverno od Sydneya, i to pamtim kao lijepo i bezbrižno razdoblje. Uvijek sam voljela plesati i kretati se – bila sam ona koja se stalno vrti i pleše, pomalo „luckasta“, ali to je jednostavno bilo dio mene. Baka mi je pričala da sam već s pet godina govorila kako ću jednoga dana živjeti u Europi. Očito je u meni postojao neki unutarnji osjećaj da moj život neće ostati ondje gdje je započeo.
Je li dijeljenje pažnje i prostora tipično za odrastanje u velikoj obitelji, donekle oblikovalo vašu natjecateljsku narav i disciplinu potrebnu za balet? Jeste li kompetitivni?
– Po prirodi sam vrlo kompetitivna! Uz šestero braće i sestara teško je ne razviti taj instinkt. Kao dijete nisam voljela gubiti, u meni je oduvijek postojala potreba da budem bolja, da napravim više, da se dokažem, a imam i jednu pomalo opsesivnu crtu – volim red i čistoću. Dijeliti sobu s mlađom sestrom koja nema iste navike bilo je izazovno, znalo je biti i svađa… ali i to je dio odrastanja u velikoj obitelji. Ta natjecateljska energija kod mene je uvijek bila povezana s ambicijom da uspijem. Majka nam je usadila jasne vrijednosti: pristojnost, radne navike i svijest da ti u životu nitko ništa neće dati tek tako. Ako nešto želiš, moraš sam raditi za to. Kad sam odlučila postati balerina, morala sam to ozbiljno dokazati i roditeljima. U početku su smatrali da bih trebala ostati u školi, a ne ići u Europu. Morala sam dokazati da je to moj put i da sam spremna uložiti sve. Možda sam oduvijek bila pomalo i radoholičarka, a u baletu je to, zapravo, velika prednost.
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
