Doktorica Iva Kožul Salihagić, specijalistica urologije u KB Sveti Duh, ujedno je i strastvena kreativka i autorica popularnih slikovnica za djecu
Znate li što je zajedničko biografijama literarnih velikana poput Antona Pavloviča Čehova, Mihaila Bulgakova, Khaleda Hosseinija, Sir Arthura Conana Doylea i Friedricha Schillera? Svaki je od njih po profesiji bio – liječnik. Pa premda u svijetu postoji mnoštvo liječnika koji ujedno posjeduju i naglašen talent za umjetnost, skloni smo koncept znanstvenika-kreativca doživljavati pomalo neobičnim. Teško nam je recimo zamisliti kardiokirurga kako se, nakon iscrpljujuće operacije aorte torakotomijom s paramedijalnom laparotomijom, sanjivo nadvija nad svoj notes ispisujući stihove ljubavne poezije.
Ipak, sve ovakve eventualne predrasude o liječnicima u krutim kutama uronjenima isključivo u stručnu literaturu urušit će se onog časa kad upoznate našu sugovornicu. Ona je doktorica Iva Kožul Salihagić, specijalistica urologije u KB Sveti Duh te ujedno strastvena kreativka i autorica popularnih slikovnica za djecu. Njezina svakodnevica dinamična je i ispunjena do posljednjeg slobodnog trenutka. Nakon zahtjevnih kirurških operacija kojima nerijetko spašava živote svojih pacijenata te nakon što, kako kaže, „stavi djecu i muža na spavanje“, oko ponoći sjeda u radnu sobu i uranja u svijet mašte, ispisujući nove avanture svojih – likova Svinjceze i Svinjca.
S Ivom se susrećemo na terasi jednog zagrebačkog kafića gdje nas dočekuje širokog osmijeha i odlično raspoložena. Upravo se, kaže, vraća s tečaja pjevanja kojeg unatrag nekoliko mjeseci pohađa na zagrebačkoj Rock Akademiji. Šarena odjeća, egzotičan dizajnerski nakit, starke na nogama i sitne afro pletenice koje je (evo baš nedavno) dala konačno isplesti, na prvi dojam teško daju naslutiti njezinu profesiju. Na našu opasku o tome zvonko se smije:
– Bez brige, ni moj vlastiti muž, kada me upoznao, nije vjerovao da sam liječnica! Bio je uvjeren da sam neka umjetnica…
Medicinu je diplomirala na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, a urologiju specijalizirala na Zavodu za urologiju KB Sveti duh u Zagrebu (2007. – 2012.), gdje nekoliko godina kasnije završava i subspecijalizaciju iz urodinamike i neurourologije te pokreće kabinet za urodinamiku i poremećaje mokrenja. A nedavno je i doktorirala na Medicinskom fakultetu u Mostaru iz polja kliničke urologije.
– Često me pitaju zašto baš urologija i nije li bilo nekog privlačnijeg medicinskog smjera – govori nam smiješeći se, preduhitrivši nas da postavimo upravo to pitanje.
– No, ja sam još kao dijete, s četiri godine, željela biti „kirurg za bubrege“. Roditelji su me, dakako, gledali u čudu budući da dotad nitko u obitelji nije bio doktor – kaže.
Otkud malo dijete uopće zna što je to bubreg, pitamo je.
– Svake godine u studenom moja obitelj išla je na kolinje. S tatom bih tada promatrala obješene svinjske polovice i bubrezi su me uvijek nekako fascinirali. Kasnije, na studiju, bila sam odlučna u tome da upišem neku kiruršku granu, a urološke operacije učinile su mi se doista najzanimljivije. Činjenica je da mnogi uopće ne znaju što sve obuhvaća urologija. Većina misli da je urolog isključivo muški ginekolog – veli.
Zanimalo nas zbog čega joj se pacijenti najčešće javljaju?
– Uglavnom se radi o uroinfekcijama, ali i liječenju tumora mjehura, u čemu smo u KB Sveti Duh vrlo uspješni, i gdje izvodimo kompleksne rekonstrukcije mjehura kojeg izrađujemo od tankog crijeva – ponosno će.
Osim u Hrvatskoj, doktorica Kožul Salihagić svoje je urološke i kirurške vještine usavršavala i u inozemstvu, u Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Njemačkoj, Češkoj, Italiji. Priznaje kako je svojedobno razmišljala o preseljenju u Skandinaviju, čak je naučila švedski, no na kraju je ipak odlučila ostati.
– Život tu kod nas ima brojne prednosti. Sustav školstva nešto je lošiji nego u skandinavskim zemljama, ali izvan škole mnogo je opuštenije. Što se pak našeg zdravstva tiče, skloni smo si umišljati kako je medicina vani razvijenija i naprednija, no mogu vam iz osobnog iskustva posvjedočiti kako baš nimalo ne zaostajemo za Europom i Amerikom. Čak bih se usudila reći da je naša zdravstvena skrb iznad prosjeka, a liječničko znanje izuzetno! Raspolažemo s najmodernijom tehnologijom i u korak smo sa svim novim trendovima u medicini. Treba pritom imati na umu i to da brojne medicinske usluge vani uglavnom nisu besplatne, čak dapače, vrlo su skupe. U našem zdravstvu najveći su problem uvjeti rada – pojašnjava i potom dodaje kako je svaki doktor u Hrvatskoj pravi umjetnik čim u ovakvim uvjetima uspijeva raditi i uspješno liječiti pacijente.
Na spomen umjetnosti, zadovoljno primjećuje kako se dobar dio njezinih kolega i kolegica također bavi nekim kreativnim hobijem – sviraju u bendovima, pjevaju, pišu i slikaju.
– I liječnici su samo ljudi! Svatko bi trebao odvojiti vrijeme za svoje hobije. Meni je umjetnost život i ne bih mogla bez nje. Doduše, ne bih mogla ni bez medicine… Mislim da sam pronašla dobar balans – preko dana radim, a iza ponoći se bavim kreativnim aktivnostima. Spavam jako malo, oko četiri sata dnevno. Tu sposobnost sam vjerojatno naslijedila od roditelja. Kad se zalomi više od šest sati, probudim se sva malaksala i ukliještena – reći će.
Piše: Sonja Staničić
Fotografije: Boris Ščitar & Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
