Američki film „Meni“, komedija s dobrom dozom elemenata trilera i horora premijerno prikazana krajem prošle godine, nastala je u suradnji s Michelinovim zvjezdicama ovjenčanom cheficom Dominique Crenn
Očekujući ništa manje od svega najboljeg što visoka kuhinja ima za ponuditi, skupina ultrabogatih gurmana stiže u Hawthorn, ekskluzivni kulinarski hram koji vodi visoko cijenjeni chef Julian Slowik. Spremni za njegov degustacijski meni i iskustvo života, opsesivni epikurejac Tyler i njegova nimalo impresionirana partnerica Margot, ulaze u privatni minimalistički restoran. Napokon je prošlo dugo čekanje… Međutim, nitko ne zna da tajanstveni genij u kuhinji ima velike planove za tu večer. Uostalom, moćni kulinarski umjetnik već desetljećima pomiče granice okusa i fine kreativne gastronomije. Sada napokon može otkriti svoj opus magnum. No jesu li blazirani gosti spremni za Julianovo kreativno ludilo? Filmofili su, dakako, odmah prepoznali da govorimo o filmskome hitu „Meni“ (The Menu), koji je premijerno prikazan potkraj prošle godine. Ta američka komedija, s dobrom dozom elemenata trilera i horora, redatelja Marka Myloda, temelji se na originalnoj priči koscenarista Willa Tracyja, dok glavnu ulogu igra izvrsni Ralph Fiennes.
Jedno od prvih jela koja se poslužuju u Hawthornu, jezivo besprijekornome restoranu koji predstavlja pozadinu za „Meni“, je komadić stijene na čijem se vrhu nalazi jedva smrznuta morska voda i sakupljeno vodeno bilje. Ali ovo jelo, poput mnogih drugih u filmu za koje je potrebna pinceta za sastavljanje, nije samo hrana-rekvizit za potrebe filma. Naime, dizajner produkcije Ethan Tobman surađivao je s Michelinovim zvjezdicama ovjenčanom cheficom Dominique Crenn kako bi osmislio degustacijski meni koji radnju gura još dublje u sablasni mrak. Ideja je bila da tijekom degustacijskog menija likovi iskuse raspon emocija koje je predvidio provokativni scenarij. Od početka snimanja, produkcijskoj ekipi bilo je jasno da će morati raditi zajedno s nekim kulinarskim stručnjakom, a kao idealan izbor nametnula im se Dominique Crenn, jedina chefica u SAD-u koja drži maksimalne tri Michelinove zvjezdice u svome restoranu „Atelier Crenn“ u San Franciscu.
Bez obzira na to što je scenarij detaljno opisao određena jela, kao i raspoloženja vezana uz njih, Crenn je imala potpunu kreativnu slobodu u konačnome osmišljavanju svakog od njih. Namjera je bila da sve isprva izgleda vrlo normalno, ali da, kako večer bude odmicala, stvari postaju sve grotesknije. To je za Crenn i njezinu ekipu bio vrlo zahtjevan zadatak, odnosno vježba delikatne ravnoteže – započeti s vodom, zatim prijeći na proteine, a onda sve polako prebaciti u nadrealni svijet. Spomenuto jelo s komadićem stijene, nadahnuto morem, jedno je od mnogih u filmu koje se poigrava s elementima života i smrti. Crenn, poput Slowika, vjeruje da jela moraju pričati priče i ovako opisuje svoju kreaciju: „Kad odete na vrh stijene, možete vidjeti ljepotu, ali također se nalazite i na mjestu s kojeg se možete sunovratiti u smrt“.
U filmu, Slowik podsjeća svoje goste da niti jedno od jela neće imati smisla sve dok ne okuse ono posljednje u nizu. To je razmišljanje koje Crenn poznaje iz vlastita restorana, gdje su gosti pozvani sudjelovati u njezinu životnom putu. „To je poput glazbenog djela. Kada gledate glazbeno djelo, možete vidjeti početak i kraj, i mogli biste pomisliti da te note nemaju smisla. A onda se odjednom sve spoji“, objašnjava Dominique, s tim da ona u svoj degustacijski meni u „Atelieru Crenn“ unosi osjećaj radosti, za razliku od Hawthorna čiji je cilj pripremiti hranu koja sadržava emocionalnu hladnoću – lijepu, ali mrtvu.
Za snimanje raskošnih krupnih planova Slowikovih jela, filmska ekipa je potražila pomoć Davida Gelba, autora Netflixova popularnog dokumentarnog serijala „Chef’s Table“. Naime, Gelb je stvorio jedan potpuno nov vizualni rječnik koji definira kako bi se suvremena hrana trebala snimati. No, za razliku od njegovih dokumentaraca, u izmišljenom svijetu Hawthorna, gdje postoji stroga politika zabrane fotografiranja, ljepota svakog jela leži u njegovoj kratkotrajnosti, filozofija koje se i Crenn pridržava u svom restoranu. „Živimo u eri u kojoj je fotografija neprekidna stvarnost, nešto što ljudi gotovo nesvjesno doživljavaju. Za mene je to ponekad problem jer gosta odvaja od iskustva za koje se toliko trudimo pružiti. Ali u isto vrijeme, također živimo u svijetu u kojem moramo biti malo fleksibilniji“, objašnjava Crenn. Produkcijska ekipa „Menija“ inspiraciju je crpla iz brojnih poznatih, bivših i postojećih, restorana. Među prvima su švedski „Fäviken“ chefa Magnusa Nilssona i katalonski „El Bulli“ Ferrana Adrije, a onda i „French Laundry“ Thomasa Kellera u Napa Valleyu i „Noma“ Renéa Redzepija u Kopenhagenu (u međuvremenu se zatvorio). Kao i mnogi suvremeni restorani, Hawthorn ima otvorenu kuhinju s gostima vidljivim plamenom.
Piše: Velimir Cindrić
