Hupanje, odnosno vrtnja hula-hupa, možda i ne zvuči kao naročito ozbiljna stvar. Sve dok ne vidite na djelu Jelenu Znaor, diplomiranu psihologinju koja je svoju vještinu dovela do savršensva i pretočila je u pravi scenski spektakl
Ako volite gledati Supertalent, tad vam je ona sigurno poznata: tko je jednom vidi na sceni, takvu vještinu sigurno ne zaboravlja. A ako vam je promaknula, uguglajte ime Jelene Znaor, pogledajte njezina videa i bit će vam jasno o kako spektakularnoj izvedbi pričamo. Hupanje, odnosno vrtnja obruča, hula-hupa, priznajemo, ne zvuči kao neka naročito ozbiljna stvar, ali samo dok ne vidite što ova 32-godišnja Imoćanka s diplomom iz psihologije radi. Ako niste znali, hula-hup se može vrtjeti oko svih dijelova tijela, čak i najnezamislivijih poput nosa, a Jelena u svoje točke, osim nevjerojatno velikog broja obruča odjednom, uključuje i vrtnju plamenih obruča te toliko efektnih LED hula-hupova s kojima graciozno izvodi pravu scensku čaroliju. Njezina vještina odvela ju je do angažmana u prestižnom mađarskom nacionalnom cirkusu Capital Circus of Budapest, brojnih poziva za sudjelovanje na eventima te redovitih show nastupa u zagrebačkom Jazz & Cabaret klubu „Kontesa“. A ovakav životni rasplet u kojem će se sve vrtjeti oko vrtnje obruča nije bio Jelenin veliki plan – više splet i ne baš sretnih okolnosti.
– Studirala sam psihologiju i na drugoj godini studija saznala da imam dijabetes tipa 1 pa sam morala početi ozbiljnije razmišljati o nekoj tjelesnoj aktivnosti. Imala sam dosta vremena, a bila sam lijena ići u teretanu, pa sam, kao svaki normalan student, sate provodila na internetu. Jednom prilikom sam, ne tražeći niti očekujući išta konkretno, u Youtube tražilicu upisala „poi“ – riječ je o maorskoj vještini koja spada u žongliranje. Ono što mi je instantno privuklo pažnju u videu nije, međutim, bio poi, već djevojka koja je plesala s hula-hupom. Hula-hup se najmanje od svega vrtio oko njezinog struka. Kretala se graciozno i samouvjereno, izgledala je predivno i smijala se. Tad sam prvi put u životu vidjela pokrete s hula-hupom, ali to nije ono što me je najviše fasciniralo. Bila sam očarana time koliko ona uživa u svojem tijelu i svojem hupu. Plesala je kao da je sama na svijetu. Odmah sam znala da je to ono što želim i isti dan sam otrčala kupiti svoj prvi hula-hup – prisjeća se šarmantna Jelena.
Ubrzo je počela sate i sate provoditi u parkovima i skakati, kako kaže, dok ne bi počela padati s nogu. A onda skakati još malo… Krenulo joj je i brzo je učila, a napredak ju je stalno motivirao za dalje:
– Hupanje je dovoljno djetinjasto, a opet dovoljno ozbiljno da spada u ozbiljnu tjelovježbu. Omogućuje mi da budem kreativna, bilo da se radi o načinu izražavanja kroz ples ili o nekim novim kombinacijama pokreta. Omogućuje mi da se ispraznim kad mi je dosta svega i napunim kad mi treba energije. Iako joj je brzo postalo jasno da puno više voli provoditi vrijeme vježbajući u parkovima nego proučavajući stručnu literaturu iz psihologije, nije joj ni na kraj pameti bilo da će hula-hup, a ne sveučilišna diploma, biti sredstvo na temelju kojeg će graditi karijeru. Vježbala je, priča, jer ju je to veselilo, a kako je postajala sve bolja, sve su je više zamjećivali prolaznici, pa je tako počela dobivati i prve pozive za ozbiljnije gaže. I dandanas, nakon više od 10 godina i stotina pozornica, znam se prije nastupa uloviti kako razmišljam o tome koliko je nevjerojatno da mi je to stvarno posao – otkriva, no ipak i znanje s fakulteta joj itekako dobro dođe u današnjoj karijeri. Psihologija joj je pomogla osvijestiti koliko bavljenje hula-hupom, i cirkuske vještine općenito, pozitivno utječu na samopouzdanje i sliku o sebi, umanjuju stres, simptome depresije i anksioznosti, oslobađaju nas straha od neuspjeha i, ono najvažnije – razvlače osmijeh na lice.
– U životu prije psihologije i hula-hupa teško sam se mogla zamisliti kako stojim pod svjetlima pozornice, pred mnoštvom, a danas iza sebe imam iskustva nastupa pred tisućama ljudi. Sada znanstvene knjige otvaram malo rjeđe nego prije, ali volim pronalaziti djeliće psihologije u procjenama koje pokrete, mimiku, ekspresiju i gestu uputiti kojoj vrsti publike – kaže. Dakako da je malo tko njezino hupanje shvaćao ozbiljno sve dok se nije počela pojavljivati u medijima i nastupati na ozbiljnijim eventima. Njezini najbliži sigurno nisu na hupanje gledali kao na nešto od čega bi netko mogao graditi karijeru, a bilo je i onih koji su mislili da je čudakinja te su s podsmijehom komentirali diplomu koja leži u ormaru. No, hupanje, barem na ovoj razini na kojoj je Jelenina vještina, nikako nije neozbiljno. Ona je godinama vježbala i po pet sati u komadu, nekad i više. Sama izrađuje svoje rekvizite, dizajnira kostime i sve koreografije radi sama i kaže da uživa u tom dijelu posla jednako kao i u samim nastupima:
– Što sam više iskustva imala, lakše sam radila koreografije, više su mi navirale ideje i inspiracija, ali da bi došlo do toga da danas izvlačim koreografije iz rukava, potrebne su godine rada, motivacije i upornost.
Upravo te godine rada i upornosti dovele su je prije dvije godine do Nacionalnog cirkusa u Budimpešti gdje je u predstavi Cirkuszi szomszédolás, to jest cirkus iz susjedstva, predstavljala Hrvatsku. Tamo je imala priliku živjeti i raditi s izvođačima iz cijele Europe koji su nerijetko bili predstavnici osme, čak devete generacije cirkuskih izvođača u svojoj obitelji. Održano je gotovo sto izvedbi, a za gotovo svaku bilo je rasprodano gledalište od više od tri tisuće mjesta.
– Iako je zbog popriličnog broja izvedbi bilo prilično naporno i fizički zahtjevno, uživala sam u svakoj minuti provedenoj tamo i trudila se izvući maksimum iz tog nesvakidašnjeg iskustva. Imala sam priliku iz prve ruke vidjeti sve strane nastanka tako velike cirkuske produkcije, a svo slobodno vrijeme provodila sam s ostalim izvođačima, učeći s njima i o njima. Njihove su točke i vještine toliko nevjerojatne – tehnički, glumački, ekspresivno i emocionalno – da nije ni čudo da neki od njih danas rade u Cirque du Soleilu, najprestižnijoj cirkuskoj kompaniji na svijetu.
Tekst: Marjana Filipović Grčić
Fotografije: Violeta Juras
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!