U Italiji se godišnje prodaju milijuni boca limoncella, od čega više od 90% otpada na jeftine industrijske etikete, a tek nekoliko postotaka na potpuno manufakturne koje uglavnom stižu iz okolice Napulja. A među njima, sve se češće spominje – Limoncello Il Convento
Imam sreću da u svom hladnjaku imam sjajni Limoncello Il Convento, piće koje nema nikakve veze s onim industrijskim limoncellom čiji miris i okus često, više ili manje, neodoljivo podsjećaju na sredstva za pranje posuđa s aromom limuna te su svjetlosnim godinama udaljene od pravog, manufakturno proizvedenog limoncella.”
„Prije mjesec dana, za posjeta Sorrentu, kupio sam dvije boce fantastičnog Limoncella Il Convento, i kao veliki ljubitelj tog pića koji je isprobao više tradicionalno proizvedenih verzija, mogu reći da je taj daleko najbolji. Jedini je problem što ga ima malo i teško ga je nabaviti izvan Italije.“
„U lipnju smo posjetili prelijepi posjed Il Convento u Massa Lubrenseu i tamo kupili fantastičan limoncello. Čitav paket smo poslali na vlastitu adresu i, po povratku, s obitelji i prijateljima uživali u veličanstvenom okusu tog limoncella. Samo smo se preračunali u količini, jer je brzo nestao. Sad smo naručili dvostruko, ali bojim se da ni to neće dugo trajati.“
Ovo su samo tri citata s jedne internetske stranice posvećene ljubiteljima limoncella, slavnog talijanskog likera od limuna, pića dobro poznatoga i domaćim italofilima i gurmanima. U Italiji se godišnje prodaju milijuni boca limoncella, od čega više od 90% otpada na jeftine industrijske etikete, a tek nekoliko postotaka na potpuno manufakturne, koje uglavnom stižu iz okolice Napulja. A među njima, sve se češće spominje Limoncello Il Convento. U toj najboljoj verziji, radi se o odličnome piću poslije obilnoga obroka, jer pomaže probavi, a služi se obvezno izravno iz zamrzivača. Baš kao i u slučaju mirisa i okusa, industrijske i poluindustrijske vrste ne mogu ni izbliza parirati manufakturnim verzijama. Isto tako, sve one verzije limoncella koje su mnogi sami radili kod kuće (ili kušali domaće uratke kod prijatelja), rabeći nešpricane limune s udaljenih jadranskih otoka, na žalost sasvim su druga priča od originala, pogotovo onog koji stiže s etiketom Il Convento. Naime, kralj originalnog recepta za limoncello je žuta kora limuna, ali isključivo ona s primjeraka što su sazrijevali na suncu Amalfija, Sorrenta i Caprija. Ostali sastojci su obični – voda, alkohol i šećer, a priprava jednostavna, ali pedantna, izvedena velikom preciznošću. Cijeli postupak traje nešto manje od tri mjeseca, pa je jasno i da i cijena dosta govori o kvaliteti proizvoda.
U slučaju Il Conventa, čija je radionica smještena u samostanu sv. Franje u mjestu Massa Lubrenese, sat vožnje na jug od Napulja, veliku ulogu igra i tradicija. Posao s limoncellom datira iz davne 1935. kad je Antonino Pollio započeo uzgoj vinove loze, maslina i limuna. S vremenom, Antonino se, proučavajući tlo i tehnike uzgoja, gotovo potpuno preorijentirao na limun, koji je tu davao nevjerojatne rezultate, te se posvetio proizvodnji pića koje će proslaviti njegovu obitelj.
Duboko posvećena vjeri, obitelj Pollio razvila je jaku vezu s religijskim svijetom, a prvi urod limuna darovala je lokalnom samostanu sv. Franje, instituciji koja je oduvijek nudila duhovnu podršku obitelji. Stariji Antoninov brat, Peppino, na bačve je dao utisnuti lik sv. Franje, čemu obitelj pripisuje čarobni okus svoga limoncella. Bez obzira na nadnaravne moći, limoncello obitelji Pollio temelji se na originalnom lokalnom receptu za to piće. Naravno, kako to već biva u ruralnim sredinama, njegovu povijest prate brojne anegdote, a za autorstvo se odavna bore Sorrentini, Amalfitani i Capresi. Te tri populacije, stiješnjene na malome prostoru, tvrde da se recept za proizvodnju limoncella prenosi baš njihovim, mjesnim generacijama.
Sam liker rođen je na otoku Capriju još 1900. godine, gdje je Maria Antonia Farace, vlasnica jednog malog pansiona, vodila strogu brigu o vrtu s limunima i narančama. Njezin nećak je, netom po završetku Drugog svjetskog rata, otvorio bar neposredno uz čuvenu Villu San Michele švedskog liječnika Axela Munthea u mjestu Anacapri, čiji je specijalitet bio liker od limuna spravljan po starom obiteljskom receptu. Gotovo četiri desetljeća poslije, njegov sin, odnosno pranećak Marije Antonije, Massimo Canale, pokrenuo je malu manufakturnu proizvodnju limoncella i zaštitio ime. No, Capresima nisu ostali dužni stanovnici Sorrenta i Amalfija. Jedna lokalna priča tako kaže da su još početkom 20. stoljeća velike obitelji iz Sorrenta svake godine vodile brigu da svi njihovi slavni i uvaženi gosti kušaju limoncello spravljen po lokalnome tradicionalnom receptu. U Amalfiju pak ima onih koji drže da liker od limuna ima i davnije korijene, vezane uz početak samog uzgoja limuna na tom području. No, kako je to često slučaj i sa sličnim temama, prava je istina zamagljena, a hipoteze brojne i zanimljive. Postoje tako neki koji vjeruju da su limoncello odavna izjutra tradicionalno pili ribari i seljaci, da bi se borili s hladnoćom, dok ima i onih koji drže da su recept osmislili redovnici, da bi se „razvedrili“ između dviju molitvi. Pravu istinu vjerojatno nikada nećemo znati, ali u ono što smo sigurni jest da žuti liker s juga Italije već desetljećima prelazi granice i osvaja tržišta širom svijeta.
Tekst: Edo Franić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
