Stvaranje ars topiaria skulptura nije nimalo brz i jeftin proces. Da bi se, recimo, realizirala ideja o obitelji svinja koja šeće tratinom kraljevske rezidencije Clarence House u Londonu, trebale su pune tri godine
Jedna starija žena priča unuci priču o mladiću po imenu Edward, koji je umjesto šaka imao škare. Kao plod jednog izumitelja, Edward je zapravo gotovo dovršeno umjetno stvoreno ljudsko biće. Izumitelj ga školuje kod kuće, ali naglo umire od srčanog udara, prije negoli je dovršio svoje djelo, odnosno Edwardu pričvrstio šake. Nekoliko godina poslije, Pegg Gows, lokalna trgovačka putnica, stiže u gotički dvorac na vrhu brda, u kome Edward živi sam. Otkriva da je bezopasan i ponudi mu odvesti ga svojoj kući. Tamo ga upozna sa svojom obitelji – suprugom Billom, mladim sinom Kevinom i kćeri, tinejdžerkom Kim. Usprkos njihovu početnu strahu, ubrzo Edwarda prihvate kao vrlo dragu osobu. I susjedi Boggsovih su znatiželjni tko je došljak, pa obitelj priredi zabavu da bi Edwarda upoznali s ljudima iz okolice. Većina je zadivljena njime i brzo ga prihvate kao prijatelja, a on im se odužuje oblikujući živice i grmove njihovih vrtova u zanimljive oblike…
Naravno, prepoznali ste da se radi o početku radnje popularnog filma „Edward Škaroruki“ u režiji Tima Burtona iz 1990., prvoj glavnoj filmskoj ulozi Johnnyja Deppa. A ukoliko poznajete film, onda zacijelo znate i što je „ars topiaria“, ono što se u nas opisno zove „vještinom oblikovanja biljaka“ (engleski: topiary), a označava oblikovanje živica, grmlja, stabala i drugih biljaka šišanjem u ukrasne oblike i figure. Ta vještina, koju neki nazivaju i umjetnošću, vrtovima daje dramatičnu kvalitetu. Ars topiaria ima dugu i zanimljivu povijest. Premda sam izraz potječe iz latinskog, prve primjere spominju još stari Grci. Kako su oni gradili formalna, svečana zdanja, sasvim je logično da je karakter tih građevina bio naglašavan formalnim ukrasnim biljem. No, s vremenom, da bi se još pojačao dojam, to se bilje počelo šišati. Starim Rimljanima, pak, ars topiariju je predstavio Cneus Matius, dobar prijatelj Julija Cezara, koji je slavnog vladara dao portretirati u toj vrtlarskoj tehnici. S obzirom na Cezarovu popularnost, uskoro je čitav Rim bio preplavljen vazdazelenim biljem oblikovanim u živice, životinje i različita geometrijska tijela. Plinije Mlađi, recimo, do u detalje je opisao biljke ošišane u obliku životinja i grmlje rezano u najrazličitije oblike, kojima se divio u vrtu svoje vile u uzmorskome Laurentiumu. Iako je Carstvo potrajalo još 500 godina, cinici vjeruju da je ta ekscentrična razbibriga dobro pridonijela njegovu raspadu i dolasku mračnih doba.
Budući da biljkama treba svjetla da bi uspijevale, ta mračna doba, koja su potrajala nekoliko stotina godina, nisu bila baš pogodna za ars topiariju. Tvrdi se da je tek oko 800. godine car Karlo Veliki obnovio zanimanje za uzgoj bilja i voćaka u Francuskoj. Ta je inicijativa pospješena u 11. stoljeću kada je niz samostana ponovo uveo uzgoj bilja, cvijeća i grmlja širom Europe. Istovremeno, prekrasni maurski rajski vrtovi u Španjolskoj i na Siciliji poslužili su kao model za uređenje vrtova namijenjenih isključivo užitku.
Tijekom talijanske renesanse obnovljeno je zanimanje za starorimske navade, pa se na popisu našla i ars topiaria. Tratinama simetrično posađenih vrtova obitelji Medici, primjerice, plovili su brodovi od šišanog bilja, kupale se sirene i lutali kentauri. Tako je talijanski vrt nekoliko stoljeća bio uzorom za sve europske vrtove koji su često sadržavali bilje i grmlje ošišano u geometrijske oblike, zatim šišane biljke u glinenim posudama, dvodimenzionalno obrezana stabla i zelene labirinte. Barokni vrtovi 17. stoljeća stilski su uključili element fantastike, s pećinama, raskošno razrađenim vodenim atrakcijama i šišanim grmovima. Zanimljivo je da šimšir, obvezni element današnjih ars topiaria vrtova, i takozvani „čvorasti vrtovi“ (formalno oblikovani vrtovi u kvadratastom okviru, s velikim rasponom mirisnog i začinskog bilja) prije 1600. godine, gotovo nisu ni postojali u europskim vrtovima, jer se njihov miris mnogima nije sviđao.
Sredinom 17. stoljeća, u Francuskoj je prevladavao znatno razigraniji stil vrtova, s niskim isprepletenim živicama (obično šimšir) u obliku arabeski, imitaciji veza, osobito u Versaillesu i drugim velikim vrtovima. Ti su vrtovi bili pretrpani grmljem u obliku stožaca, kugli i obeliska, kao naglascima pojedinih dijelova parka. U Engleskoj, tise su također šišane u oblik živice i labirinata, a ars topiaria postala je i zanimacija Nizozemaca, u njihovim malim i matematički osmišljenim vrtovima. Engleski vrtovi 17. stoljeća poprimili su mnoge karakteristike francuskog stila, a onda i nizozemskog, strogih geometrijskih uzoraka, šišanjem oblikovanog bilja i skulpturalnih naglasaka. Stabla kuglastih krošnji i nazubljene živice bili su na vrhuncu mode i krasili velike europske vrtove. Početkom 18. stoljeća, u trendu povratka prirodnome, iz mnogih je engleskih vrtova iščupano šišano bilje i nadomješteno prirodnim pejzažem, s jezerima, ruševinama, tratinama i nasumičnim stablima. No, šišano bilje u obliku životinja ponovo se pojavilo u viktorijansko doba, krajem 19. stoljeća, s povratkom formalnih vrtova s uzorcima orijentalnih sagova. Pa ipak, po završetku Prvog svjetskog rata, zbog velikih troškova održavanja, zanimanje za ars topiariju ponovo je počelo opadati.
Tekst: Edo Franić
Cijeli tekst potražite u tiskanom izdanju!
