Kakve veze imaju panoramske fotografije romantičnog ugođaja s fotografijama automobilskih olupina ili starih guma, rasutog neraspadljivog smeća, ili potoka koji, dolazeći iz sela iznad Plitvičkih jezera, svu nečistoću svih zahoda vodi ravno u Veliki slap nacionalnog parka?
Poveznica je Romeo Ibrišević i njegova strast za ljepotom. Naime, oštro fotografovo oko, planinarenje i odlazak u predjele netaknute prirode, velebnih pogleda, i želja za panoramskom fotografijom, gotovo redovito (gle čuda, kao za inat) dovede autora ravno pred olupinu, ili mu ona, negdje, kvari taj široki pogled.
Gotovo je nevjerojatno (a lokalni predstavnici turističke zajednice, općine i slično, to niti ne vjeruju) da netko dovlači u netaknutu prirodu Velebita, Plitvičkih jezera (pa čak i utapa u Plavu špilju Biševa), oronulu auto olupinu i ostavi je tamo. Ti automobilski „grobovi“, ostavljeni na tako lijepim, osamljenim mjestima, mogu se učiniti kao svjesna zamjena za stećke.
„Divlja groblja“ istrošenih automobila postaju dio zaštićenih prirodnih rezerva, a ima ih diljem Hrvatske, javljaju se kao neki znamen suvremene civilizacije. Kao da njihovi vlasnici žele svom vjernom pratitelju (riječ je, valjda, o ljubimcima-automobilima), nakon što ovaj zauvijek ode u kvar, dati lijepo mjesto za počinak ponad tirkizne rijeke, ili u provalijama kamenih stijena, na padinama ponositih šuma, vidikovcima ili otvorenim livadama, kako bi turisti, koji su platili za razgledavanje svih tih naših prirodnih ljepota, shvatili kako sva ta golema prostranstva sačuvane prirode, pa i najplavijeg mora, imaju i svoju civilizacijsku tekovinu, da i tu žive ljudi modernog tehničko-tehnološkog doba. Nisu li, misle (ako uopće misle ti ‘suvremeni’ civilizirani ljudi), ovi materijalni dokazi živog automobilskog saobraćaja (na koje su ponosni, valjda zbog učestvovanja u njemu), toliko važni da su stekli teritorijalno pravo na izdvojenu poziciju, gotovo na poziciju memorijalnog mjesta značajnog za buduću arheologiju.
Izložba „Romeo & Romeo“ u zagrebačkoj fotogaleriji „Dubrava“ (Dubrava 51 a) govori o dugogodišnjoj misiji Romea Ibriševića: fotografijom razotkriti tu sablazan, rak-ranu na prirodi, a onda poduzeti sve da se ona ukloni, da se ukloni prije nego li mještani obližnjih sela pomisle kako je olupina znak da baš tu treba odbaciti svoje krntije. Dugo već ni mrtvi se čovjek, koji se puno brže raspada, ne smije pokapati izvan za to dogovorenih prostora – službenih groblja.
Našao je Romeo još jednog Romea prezimena Magaš koji vadi iz krupnog otpada zanimljive prozore, te ih oplemenjuje svojim radom i udahnjuje u njih novi dekorativni život. U zajedničkom htijenju dvojice Romea fotografije automobilskih olupina i prozori-olupine postali su likovna instalacija koja ironizira i osuđuje postupke naših vrlih zagađivača prirode. Odmaknu li se šalaporke, ili otvori zatvoreni prozor- instalacija, umjesto pogleda na očekivano lijepi prizor, svaki će posjetitelj izložbe ugledati „lijepi prizor“ slikovitog hrvatskog krajolika na kojem se „ukomponirala“ zahrđala karoserija. I prvo će pitanje biti: fotomontaža? Ne, nažalost, nego – k’o za vraga – baš gola istina!
Tako se Romeo i Romeo šale s golom istinom. A istinu, nitko baš i ne voli. Ovako, kamuflirana humorom, lakše se podnosi. A poruka ostaje, ona, ispisana na terencu Romea Ibriševića: Očistimo Hrvatsku! Koliko muke i truda je već u to uloženo? Čini se, nikad kraja. Ipak, moglo bi se samo brojem šasije lako kazniti krivca i natjerati ga da dotrajalo vozilo ostavi tamo gdje mu je u civiliziranom svijetu mjesto – u reciklažnom dvorištu.
Izložba je otvorena od 7. do 30. studenog.
(Branka Hlevnjak)
