Ako se netko arhitekturom bavi već gotovo sedam desetljeća, jasno je da iza njega stoji ogroman i vrijedan opus. Za Andriju Mutnjakovića, a o tome je arhitektu i članu HAZU-a riječ, to vrijedi višestruko, jer taj vitalni 93-godišnjak nije samo arhitekt, već i urbanist, teoretičar arhitekture i umjetnosti, dizajner, oblikovatelj interijera, pisac monografskih knjiga i esejist. Andrija Mutnjaković rodio se 29. studenog 1929. u Osijeku i ništa iz njegove ranije mladosti nije upućivalo na to čime će se jednoga dana baviti. Za njegovu odluku da krene studirati arhitekturu nije bila bitna ni obiteljska tradicija niti neinspirativna osječka arhitektura, već – slučajnost.
Mutnjakovićeva najvažnija arhitektonska ostvarenja uključuju Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Prištini, Kazalište Trešnja u Zagrebu (u suradnji s Lujom Schwererom) te Gimnaziju Lucijana Vranjanina, također u Zagrebu. Važnija ostvarenja unutrašnjeg oblikovanja obuhvaćaju zagrebačke objekte – Filmoteku 16 (Savska ulica), Scotch Club (podrumski prostor na uglu Dalmatinske i Frankopanske ulice) te Dramsko kazalište Gavella (Frankopanska ulica). Također je i autor tridesetak za hrvatsku kulturu vrlo vrijednih knjiga te nebrojenih eseja i bilješki. U međunarodnim razmjerima posebno je cijenjen kao pionir takozvane kinetičke arhitekture, teoretskog područja koje tek u novije vrijeme, pet desetljeća nakon što ga je Mutnjaković osmislio, dobiva na vrijednosti i predstavlja pravi hit na svjetskoj arhitektonskoj sceni. Među brojnim nagradama, dobio je 1990. i godišnju nagradu Vladimir Nazor za urbanizam te 2003. istu nagradu za životno djelo na području arhitekture i urbanizma.
S Andrijom Mutnjakovićem susreli smo se u godini u kojoj slavi 30 godina redovitog članstva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti i neposredno nakon što je u studenome proglašen počasnim građaninom Prištine, grada u kojem je projektirao zgradu Nacionalne knjižnice Kosova „Pjetër Bogdani“. Tom prigodom, prištinski gradonačelnik Përparim Rama uručio mu je ključ grada Prištine i istakao važnost koju njegova zgrada ima za identitet Kosova i njezinog glavnog grada. Razgovarali smo u njegovu studiju u Folnegovićevu naselju u Zagrebu, koji je sa svim pokretninama, uključujući i bogatu arhitektonsku građu, prošloga ožujka darovao HAZU-u. U studiju, u kojem praktički provodi cijeli dan (inače stanuje u središtu Zagreba), zatekli smo Mutnjakovića kako piše za tipkovnicom prijenosnog računala (dvije nove knjige izaći će mu do kraja 2022.) i sluša ozbiljnu glazbu na njegovu omiljenu Trećem programu Hrvatskog radija.
– U zadnje vrijeme više pišem knjige. Vrlo malo projektiram. Posljednja zgrada mi je izgrađena prošle godine i otad nisam preuzimao nove poslove. Volim pisati, a i jednostavnije mi je to nego hodati po gradilištima…- reći će. Kako je Mutnjakovićev rad široj javnosti najpoznatiji po Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Prištini, koju je britanski Telegraph svojevremeno uvrstio na listu najružnijih svjetskih građevina, o čemu su revnosno izvijestili mnogi domaći mediji, razgovor smo započeli na tu temu.
Smeta li vas kad se u vašem slučaju u prvi plan stavlja da ste autor kuće na listi najružnijih u svijetu, doduše zajedno s takvim modernim klasicima kakvi su pariški Beaubourg i milanski Torre Velasca?
– Na to imam dva odgovora. Prvi je taj da su ljudi u Hrvatskoj, a posebno na Kosovu, to doslovno shvatili. Na Kosovu su bili nesretni, a u Hrvatskoj su novine to objavile bez ikakvog komentara, onako kako je taj Englez, koji je napravio tu listu, napisao. Tako da su se zapravo složili s njim. S druge strane, nisu bili svjesni da sam se time uvrstio među četiri-pet vrhunskih europskih arhitekata toga vremena, čije su se građevine također našle na toj listi. Pa sam zapravo ponosan na to. Nevjerojatno je u koliko zemalja je taj popis prihvaćen kao činjenica, a ne mišljenje jednog čovjeka. Izgleda da ta biblioteka nikad ne bi postala tako popularna da nije bilo tog izbora.
Ali sjećam se da se dizajn Narodne biblioteke hvalio u vrijeme kad je nastala, a i danas je obvezna točka na razgledavanju Prištine. Kako vi danas na nju gledate?
– Tu sam zgradu projektirao 1971. Počela se graditi odmah, dovršena je 1982., a otvorena dvije godine poslije. U tih prvih deset godina praktički nije bilo pozitivne kritike. Sve su bile negativne, posebno u Srbiji. Nisu me smetale kritike, ali ljudi su se tamo zapravo rugali. Kod nas je to shvaćeno kao kič arhitektura. To su bile prve reakcije, a pozitivne kritike pojavile su se tek u ovom stoljeću, dakle nakon 2000., kad se o biblioteci počelo pisati kao o kvalitetnoj arhitekturi.
Zbog te je zgrade bilo i političkih polemika, zbog kupola koje nalikuju na keče, odnosno albanske kapice, simbol albanskog nacionalnog identiteta, posebno u kombinaciji s rešetkastom fasadom koja podsjeća na kavez. Kako ste vi prišli njezinu projektiranju i koja vam je bila izvorna ideja?
– Znate, ja sam i prije toga radio desetak projekata u kojima sam pokušao baštinjenu arhitekturu pretvoriti u suvremenu. To se poslije počelo zvati vernakularna arhitektura, koja je danas široko priznata kao jedan od smjerova arhitektonskog projektiranja.
Projektiranju sam prišao u okviru te teze, s pozitivnim mišljenjem o Balkanu, kao važnom sudioniku stvaranja europske kulture. A temelj bizantske arhitekture, koja je zamijenila rimsku, jest kubus s kupolom. To je za mene bio znak Balkana i ove regije, i htio sam ga upotrijebiti kao građevni element. Potvrda da je to ispravno bila je i Francuska nacionalna knjižica u Parizu, izgrađena sredinom 19. stoljeća, koja je također nastala na temelju kubusa i čelične rešetke, odnosno s kupolama u kvadratnom prostoru. Moja biblioteka ima kupole da bi se cijela površina osvijetlila odozgora. Dakle, sve se temelji na tri elementa – bizantska arhitektura, Francuska knjižnica i osvjetljenje odozgo.
Dakle, u vašoj ideji nije bilo političkih konotacija?
– Bila je konotacija stvaranja nacionalnog identiteta, a ne politika. Pokušao sam napraviti nacionalni identitet uporabom baštinjene arhitekture. Tek kad je biblioteka bila gotova čuo sam da se u beogradskim novinama rugaju kupolama kao albanskim kapicama i kavezu. Meni to nije bilo ni na kraj pameti. Jer mreža na fasadi referira se na klasičnu arhitekturu koja ima prozore s prigušenim svjetlom, zapravo motiv prozora bizantske arhitekture, raster. To mi danas u stanovima radimo zavjesama.
Piše: Velimir Cindrić
Fotografije: Luka Mjeda
Ostatak teksta potražiteu tiskanom izdanju!