Nedavna nagrada „Ksaver Šandor Gjalski“ za roman “Dvostruki život Eve Braun” bila je povod za razgovor s Ludwigom Bauerom, književnikom, urednikom i prevoditeljem kojega podjednako vole i kritika i publika
Ludwig Bauer jedan je od najcjenjenijih hrvatskih književnika, autor niza romana u kojima se otkriva kao pisac mnoštva poetika – u razvoju fabule spretan i inovativan, u gradnji teksta vješt i pronicljiv, u pristupu temama uvjerljiv i autentičan. Književnik, urednik i prevoditelj kojega podjednako vole i kritika i publika, Bauer se u korpusu hrvatske književnosti izdvaja nastojanjem da svaka njegova nova knjiga bude drugačija od prethodne. Svakim svojim romanom, ovaj velemajstor fabule nastoji čitatelju ponuditi novo i svježe čitateljsko iskustvo. Rođen je 1941. u Sisku, diplomirao je slavistiku u Zagrebu, a školovanje nastavio u Bratislavi i Pragu. Bavio se različitim zanimanjima – prevođenjem stručnih djela i beletristike, bio je profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće „Globus“ i književnog časopisa „Naša knjiga“, analitičar javnoga mnijenja i propagandist, profesionalni vozač, scenarist, istraživač interkulturnih pitanja i kolumnist.
Priređivao je i uređivao različite knjige (uključujući antologije i izbore školske lektire), pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze. Autor je 19 romana i još otprilike toliko drugih objavljenih djela, među kojima je i niz uspješnica za djecu. Posebno mjesto u njegovu proznom opusu zauzima roman “Kratka kronika porodice Weber” (1990.), prvi roman posvećen sudbini Nijemaca u Hrvatskoj. Roman “Zavičaj, zaborav” (2010.) o progonu nedužnih pripadnika njemačke manjine donio mu je najviše nagrada – prestižnu nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman, nagradu „Fran Galović“ za najbolje književno djelo zavičajne tematike i nagradu „Kiklop“ za najbolji roman u 2011. Pisao je o vrijednosti i dometima Riječi (roman „Biserje za Karolinu“, 1997.), o sudbini čovjeka u izbjeglištvu, o Golom otoku i o Domovinskom ratu, o položaju žene u socijalističkom društvu, apsurdnim mitologijama u suvremenom društvu i još koječemu, koristeći satiru, distopiju, dokumentarizam i sve raspoložive alate za fikcionaliziranje tema koje ga zanimaju.
Za svoje je knjige dobio čitav niz priznanja od kojih je posljednje nagrada „Ksaver Šandor Gjalski“ za roman “Dvostruki život Eve Braun” koji je, kao i čitav niz njegovih knjiga, objavio nakladnik „Fraktura“. Taj se roman bavi licem i naličjem pojedinca u vrtlogu povijesnih promjena kroz sudbine troje prijatelja rođenih i odraslih u razdoblju kasnoga socijalizma, koji su, promjenom sistema, morali iznova pronaći svoje mjesto svatko u svojoj nedosanjanoj budućnosti. S autorom smo razgovarali o tom njegovu najnovijem romanu i spisateljskoj karijeri, razlici između književne i “prave” istine, odgovornosti pojedinca i krivnji povijesti, te – snovima.
Za roman “Dvostruki život Eve Braun” nedavno ste dobili nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“ za najbolje prozno djelo. S piscem po kojemu je nagrada dobila ime vezuje vas širina tema i motiva, svojevrsna književna “neukalupljenost” koja ne dopušta da vas se svrstava u ladice. Gjalski je ustrajao na piščevoj slobodi i slobodi umjetnosti općenito; koliko je Ludwigu Baueru bitna njegova spisateljska sloboda, “sloboda nepripadanja”? Kako uspijevate “ostati svojim”? Je li to uvijek lak zadatak?
– Vaše pitanje doživljavam kao kompliment. To što nazivate neukalupljenošću svakako je moje opredjeljenje – podjednako stilska odrednica koliko i zaziranje od afilijacija, različitih oblika kolektivnog povezivanja i pripadanja. U pogledu stila zastupam uvjerenje da moj tekst mora biti tečan i jasan, da se lako čita, ali da sadrži više slojeva, a ta višeslojnost omogućava da se moji tekstovi čitaju više puta i da se opetovanim čitanjem u mojim romanima mogu otkrivati nove stvari. Pritom svaki svoj novi roman, pa i svaki tekst druge vrste, vidim kao sasvim novi projekt koji nikako ne smije biti imitacija nekog prethodnog.
Dva moja možda i najhvaljenija romana – “Kratka kronika porodice Weber” i “Zavičaj, zaborav” – više su od drugih posvećeni Nijemcima, prvenstveno na našim prostorima, ali su stilski izrazito različiti. “Kronika” je ispričana na lapidaran način, pri čemu se dijelove povijesti označava prilično sažetim opisima nekih bitnih situacija. “Zavičaj, zaborav” zapravo stvara dojam bujice. Rečenice se stapaju u cjeline a da ne uspijevaju doći jednostavno do točke, nego se umjesto toga nadovezuju u nove smisaone cjeline koje su nalik toku svijesti.
Ne bih rekao da je to lak zadatak. U umjetničkom stvaranju ima i podosta zanata, a kod ovakvog pristupa pisac neprekidno svladava nove umjetničko-zanatske discipline. No, neukalupljenost ima i svoju cijenu. Takav pisac nije pripadnik interesnih skupina i stoga u javnom prostoru ostaje autsajder. Oni umreženi afirmiraju se međusobno, a za neumrežene površna javnost, a takva je danas uglavnom svaka, gotovo uopće ne zna – ma kako oni bili dobri.
Ipak, ova nagrada nije prva “domaća” nagrada u vašoj bibliografiji – godine 2011. osvojili ste nagradu „Fran Galović“ za spomenuti “Zavičaj, zaborav”, kao i nagradu „Kiklop“ za najbolji roman, a za roman “Muškarac u žutom kaputu” 2019. nagradu „Vladimir Nazor“. Jeste li općenito zadovoljni?
– Nagrade sam počeo dobivati i prije nego što sam uspio nešto objaviti u Hrvatskoj. Daleke 1974. dobio sam „Politikinu“ nagradu za kratku priču. Nakon toga, Zvonimir Balog nagovorio me da počnem pisati za djecu. Prethodno nisam o tome ni sanjao, ali pokazalo se privlačnim. Otkrio sam čudesni svijet literature za djecu. Godine 1979. dobio sam za knjigu takvih priča, ili bajki, “Parnjača Colombina”, nagradu „Grigor Vitez“.
U Sarajevu sam 1991. godine dobio nagradu „Svjetlosti“ za roman godine, za “Kratku kroniku porodice Weber” koju nisam bio uspio objaviti u Hrvatskoj. Etiketa antikomunizma koja je bila prilijepljena u Zagrebu uz taj rukopis, a kasnije se pretvorila u etiketu antinacionalizma, uglavnom mi je onemogućila objavljivanje u Hrvatskoj sve do početka novoga stoljeća. Tada sam mogao objavljivati po jednu knjigu svake godine. Svaka od tih knjiga koje su se pojavile u hrvatskim izdanjima doživjela je najveća priznanja kritike. Romani “Prevođenje lirske poezije” i “Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat” dočekani su euforičnim priznanjem kritike, ali nisu dobili nikakvu nagradu. Čak se i previdjelo da je potonji bio prvi hrvatski roman o Domovinskom ratu. A “Prevođenje lirske poezije” našao sam u nekim knjižnicama na polici za teoriju književnosti. Roman “Zapisi i vremena Nikice Slavića” ponovno je kritika hvalila, posebno kao književnu obradu stradanja na Golom otoku. Pohvale je dobio i sljedeći roman, “Patnje Antonije Brabec”, posvećen ulozi žene u suvremenom društvu. Prema argumentiranim kritikama bili su to među najboljim romanima u godini objavljivanja. Ali u javnom prostoru bio sam autsajder i kao takav nisam mogao dobiti nagradu. Onda je regionalna nagrada „Meša Selimović“ koju sam dobio u Tuzli za roman “Zavičaj, zaborav” promijenila stvari. Ta knjiga, nakon Meše, dobila je i Galovića i Kiklopa. I kao da je odjednom otkrila moje postojanje u hrvatskoj književnosti! Ipak ostaje činjenica da se neke nagrade dodjeljuju po čudnim kriterijima. Neke od najizdašnijih dodjeljuju se, recimo, piscima koji poslije te nagrade nikada više ništa značajnije ne napišu. Ja sam odmah nakon Meše objavio vrlo cijenjen roman “Karusel”, koji je i opet bio popraćen najpohvalnijim kritikama. Preskočit ću daljnje nagrade i želim samo reći da zahvaljujem žiriju Nagrade Gjalski i da se nadam da će barem još nekoliko osoba posegnuti za mojim knjigama. U tome je najveći dobitak.
Kako općenito reagirate na kritike? Postoji li u Hrvatskoj, po vama, relevantna književna kritika?
– Danas više književnu kritiku gotovo i nemamo. Neko vrijeme pojavljivala se na televiziji emisija o kulturi u kojoj su se objavljivale liste najprodavanijih knjiga. Knjiga nekog od umreženih autora prodavala se prema tim podacima u šesto ili sedamsto primjeraka tjednima, a pritom smo svi znali da je ukupna naklada do petsto primjeraka ili manje. Stvaranje privida čitanosti u korist nekih povlaštenih autora jedan je od faktora zbog kojih je kritika gotovo nestala iz medija. Neki medijski oblici koji su ostali posvećeni knjizi nerijetko se približavaju opasnoj granici veličanja kiča. O mojim knjigama profesionalci govore ili pišu u pravilu vrlo pohvalno. To ne znači uvijek da se i hvali ono što je bitno. Primjerice, nakon romana “Repriza” objavljena je obimna kritika, također pohvalna, ali se pokazalo da u gotovo učiteljskom pokušaju klasifikacije pojedinih dijelova romana nije uopće uočeno da je taj distopijski roman zapravo parodija u kojoj novo čovječanstvo u nastajanju ponavlja iste gluposti koje su prethodno dovele do katastrofe, a parodira se i ljudska sposobnost da i najozbiljnije stvari pretvori u sapunicu. Dobro napisana kritika uvijek mi je povod da preispitujem svoje puteve prema što boljoj recepciji.
Piše: Gea Vlahović
Fotografije: Anto Magzan
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
