Uz malvaziju najpoznatija autohtona istarska sorta je – teran. Hrvatska je javnost ostala neugodno iznenađena intervencijom slovenskih proizvođača vina koji su uspjeli „isposlovati“ da Hrvatska ne smije na europskom tržištu prodavati vino pod imenom teran, jer je oznakom izvornosti priznat kao slovensko vino, iako ga oni proizvode od sorte refošk, a mi ga proizvodimo od sorte grožđa koja se zove upravo teran. I da nije neugodno i štetno, bilo bi smiješno…
Dugo se vremena smatralo da je riječ o istom kultivaru vinove loze, ali s različitim ekspresijama ovisno o mikroterroireu, ali na kraju se ipak ustanovilo da pripadaju istoj obitelji, ali da su to ipak dvije različite sorte. Teran se spominje još davne 1390. godine, kada je zabilježeno da je njime darivan carski ambasador Grof Di Lozo, kojemu je poklonjeno dvadeset ingastarisa, odnosno keramičkih posuda određenog volumena s tim vinom. Onima koji mu ne poznaju dušu, teran se znao učiniti neharmoničnim vinom nepredvidljive ćudi. Oni koja ga pak znaju „u dušu“, strpljivo su čekali i dočekali svoje vrijeme otkrića njegovih neslućenih potencijala. Ne prvi među jednakima, već prava avangarda istarskih vinara u tome su Moreno Coronica i Franco Cattunar.
To jogunasto, tvrdoglavo vino teškog karaktera traži poveće znanje i umijeće da bi se „upristojilo“ i dalo vrhunske rezultate. Zanimljive su priče dvojice vinara o tome kako su ga, svatko na svoj način, „pokorili“… Zbog jače kiselosti, a i s obzirom na većinom ne visok alkohol, teran se nerijetko preporučuje kao učinkovito sredstvo za otvaranje apetita. Najčešće se pije dok je još mlad, i može biti vrlo prikladno ljetno vino, no ambicioznijim pristupom u vinogradu (niži prinosi, pravi termin berbe, fenolna zrelost) i podrumu (duže maceracije i dozrijevanje u bačvi) uspješno se proizvodi teran spreman na duže čuvanje. Od prosušenih bobica nastaje odlično desertno vino. Još samo malo (ali, vrlo malo, razumljivo) o refošku. Slično je to vino, ali s izraženijim alkoholom i taninom te strukturom robusnije. Boja mu je također tamnoljubičasta, neprobojna. Svakim gutljajem terana upuštate se u avanturu ugodnih otkrića mirisa i okusa. Od sitnog šumskog voća kao borovnice, ponekad metvice, ali i plave šljive. Retronazalno zna se javiti i dojam po svježem bademu. Često se grand finale okusa javlja u obliku gorke tamne čokolade.
Moguće je da je baš teran „kriv“ što često crvena vina nazivamo – crnim, prije svega radi njegove intenzivno tamne rubinove boje. Domaći istarski seljak mu tepa: „Kolora je kako zečja krv, a pije se kako mliko…“! S mladim teranom priprema se „supa“, oblik tradicionalnog jela s maslinovim uljem i pečenim kruhom u bukaleti. Maštovitost je to siromašnog seljaka kojemu je supa nerijetko bila i jedini objed… Taj duh i dalje živi, jer kako drugačije objasniti da unatoč svemoćnoj EU „presudi“ istarski vinari bez previše uzrujavanja ne namjeravaju tražiti zamjensko ime. Živjeli!
Moreno Coronica, kao i mnogi istarski vinari, krenuo je stopama svojih očeva i djedova. Strast prema autohtonim sortama dovela ga je i do neprekidnog usavršavanja, prilagođavanja zahtjevima najizbirljivijih vinoljubaca, pa i do novog, velikog podruma, opremljenog najsuvremenijom tehnologijom. Njegovu malvaziju, posebice Gran malvaziju neki smatraju vrhom ponude istarskih bijelih vina, no Coronica s jednakim ambicijama usavršava i svoja crvena vina, posebice teran.
Tekst: Jasmina Stošić
Fotografije: Đorđe Stošić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
