Čuveni belgijski detektiv Hercule Poirot je mrtav. Kolovoz je 1975., a uvodna rečenica iz osmrtnice našla je svoje mjesto, vjerovali ili ne, u glasovitom New York Timesu. Literarna kreacija engleske spisateljice Agathe Christie bio je prvi, a zacijelo i jedini fikcionalni lik u povijesti čija se osmrtnica našla u novinama i to, ni manje ni više, nego na samoj naslovnici. Smrt Poirotove “majke” i kraljice krimića samo pet mjeseci kasnije, u siječnju 1976., odjeknula je širom svijeta. Nije bilo medija koji je to propustio zabilježiti, a ta četrdeseta obljetnica smrti velike britanske spisateljice, povod je da se prisjetimo njezine bogate karijere i nasljeđa, uz poseban osvrt na razvoj kriminalističkog romana u Hrvatskoj.
Dobro štivo u udobnosti vlastitog doma, pogotovo sad u zimskim mjesecima, zasigurno je jedan od omiljenih “sportova” imalo intelektualnog dijela stanovništva. Takozvani page turneri, napeto i uzbudljivo štivo koje se čita u dahu, danas su najčešći izbor čitatelja, a može se reći da upravo na toj paradigmi prema kojoj se napetost gradi misterijom počiva većina krimića. Gdjekad, od autora do autora, javlja se terminološka konfuzija, pa tako imamo kriminalističke, detektivske, špijunske, detekcijske ili policijske romane, ali u svojoj srži svi odreda se mogu svesti na zajednički nazivnik žanrovskog romana. Zbog šablonizacijskog aspekta, takav žanrovski roman dugo je vremena smatran trivijalnom i nižom literaturom, no taj se stav umnogome promijenio – odavno je postalo jasno da za literarno dostignuće nije dovoljno tek nadopisati vijest iz crne kronike, pogotovo u poplavi dobrih i kreativnih autora sa svih strana.
Početke krimića obično vežemo uz Edgara Allana Poea (pod čijim je utjecajem Arthur Conan Doyle stvorio Sherlocka Holmesa) i njegovu kratku priču “Umorstvo u ulici Morgue” (1841.), no prvi elementi takvih priča prepoznatljivi su već u Starom zavjetu (Kainovo ubojstvo Abela). Taj istraživački duh i ideja da se kroz zločin može objasniti ljudsko stanje uma, njeguje se i u Grčkoj (Sofoklov “Kralj Edip”), pa preko Shakespeara u Engleskoj (“Macbeth”) i Dostojevskog u Rusiji (“Zločin i kazna”), sve do današnjih dana i procvata skandinavske kriminalističke literature. Iako je Poe poznatiji po svojim fantastičnim motivima i elementima horora, jedan od naših najplodnijih autora kriminalističkih romana, akademik Pavao Pavličić, smatra da su krimići i fantastika vrlo bliski:
– Zato što je i krimić, zapravo, fantastika. U stvarnosti se istraga ne zbiva onako kako je to u krimićima opisano. U zbilji to rade deseci ljudi, policija, laboratoriji, balističke analize…, a u krimićima sve se to zbiva u glavi junaka priče koji kombinira i posloži sve činjenice, popuši deset kutija cigareta i – dođe do otkrića. Privukla me ta kombinatorika otkrivanja zločina. I – počeo sam pisati krimiće…
Pavličić je jedan od najplodnijih hrvatskih prozaika, a njegov najpoznatiji lik, Ivo Remetin, pojavio se 1980. u romanu “Press”, i od tada je u petnaestak djela taj urednik crne kronike jednog zagrebačkog dnevnika i detektiv amater rješavao različite slučajeve ubojstava. No, za afirmaciju hrvatskog kriminalističkog romana zaslužna je ponajprije Marija Jurić Zagorka. Spajajući elemente ljubavnih, pustolovnih i kriminalističkih romana, ubrzo je pronašla put do hrvatske čitalačke publike. Prvi hrvatski kriminalistički roman tako je njezina “Kneginja iz Petrinjske ulice” (1910.), a na tu tradiciju veže se čitav niz autora sljedećih generacija koji su dodatno afirmirali žanr kod publike i kritike. Počevši od “Jednostavnog umorstva” Antuna Šoljana, “virovitičkog Simeona” Milana Nikolića, Nenada Brixyja poznatog kao Timothy Tatcher, Ivana Raosa, pa sve do Pavla Pavličića, Gorana Tribusona, Ljudevita Ludwiga Bauera i “hrvatske Agathe Christie” – Nade Gašić.
Tekst: Stjepan Vudrag
Ilustracija: Henrietta Rollins
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!