Takuya Sumitomo (34), trenutno najcjenjeniji baletni umjetnik u Hrvatskoj, nije se slučajno obreo u baletnim vodama: od malih nogu plesao je u baletnoj školi svoje majke, koju je osnovala njegova baka – obje su bile balerine. Od rodne Tokushime, preko Osake – kamo su ga poslali na kasnije školovanje (kako bi se ipak naučio disciplini) – došao je do pozornice Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, gdje živi već osam godina i gdje je našao ljubav svojega života, danas suprugu, također prvakinju zagrebačkog baleta, Rieku Suzuki.
Iz rodnoga je Japana u Europu došao 1995., sa samo 16 godina. Nakon školovanja na Kraljevskoj baletnoj školi u Antwerpenu, 2008. započinje profesionalnu plesačku karijeru, prvo kao solist Baleta Kazališta Venemuine u estonskome Tartuu, nakon čega je neko vrijeme plesao u Srbiji kao prvi solist Baleta novosadskog Srpskog narodnog pozorišta. U Zagreb dolazi 2015., privučen repertoarom koji spaja klasični, bijeli balet i suvremene komade i tu danas ima status prvaka baleta s čitavim nizom fantastičnih baletnih ostvarenja iza sebe. Na pozornici središnjeg nacionalnog teatra plesao je često i u različitim ulogama, no puni potencijal vrhunskog plesača pokazao je u koreografijama dvaju autora koje izdvaja kao ključne za svoju karijeru – to su Valentina Turcu i Leo Mujić. Zadnja glavna uloga u kojoj briljira je ona Hamleta u Mujićevom novom baletu, a u pretrpanom rasporedu, kad i po triput tjedno nastupa na pozornici matične kuće, Takuya je drage volje pronašao vremena i za ovaj razgovor.
U Zagrebu ste već punih osam godina, ovdje ste se, možemo tako reći, i oženili. Jeste li sad već postali Zagrepčanin?
– Da, definitivno mogu reći: Zagreb je moj drugi dom! Ovih osam godina zagrebačkog života stvorilo je mene kakav sam danas. Nažalost, još uvijek nisam naučio hrvatski, pa ne mogu reći da sam postao pravi Zagrepčanin i Hrvat…
Vaš put do Zagreba nije baš bio pravocrtan: od Japana, preko Belgije, Estonije i Srbije, do Hrvatske. Kad pogledate unatrag na svoju dosadašnju umjetničku karijeru, koji biste trenutak izdvojili kao poseban, prijeloman?
– Tokushima je jedan doista mali grad na jugozapadu Japana, mali grad ali moje veliko utočište. Uvijek je poseban osjećaj vratiti se tamo, u mjesto u kojemu sam odrastao, snatreći o budućnosti… Sanjao sam da ću jednoga dana biti profesionalni baletan koji dobiva ogroman aplauz i ovacije publike u nekom prekrasnom kazalištu – i upravo to mi se i ostvarilo! Zahvalan sam hrvatskoj publici, ostvarila je moje snove! Bio sam na puno lijepih mjesta, stjecao sam tamo brojna iskustva, ali Zagreb mi nekako daje najbolju energiju.
Jedan od osnovnih preduvjeta za uspjeh u klasičnom baletu je težnja savršenstvu. Profesionalni plesači i oni koji to žele postati s tim se imperativom bude, žive i liježu, iz dana u dan, svaki dan, bez predaha. Koje su osobine nužne da bi se opstalo, da se ne bi odustalo i da bi se, u konačnici, uspjelo? Imate li ih i vi?
– Za klasične baletne korake uglavnom se ne bi moglo reći da su osobito ugodni i laki, ali da bismo stvarali prekrasnu umjetnost na pozornici, sve smo te čudne korake primorani raditi, i za taj se cilj svakodnevno znojimo, krvarimo – ponekad i doslovce. Većina ljudi nema savršeno tijelo za klasični balet, nemam ga ni ja; moje tijelo nije prirodno oblikovano za balet. Ali ja vjerujem u sebe, vjerujem da mogu pokazati nešto što drugi plesači ne mogu i, naravno, nikada ne odustajem. Odustajanje za mene nije opcija.
U tom smislu, tko su vaši umjetnički preci, veliki koreografi i plesači od kojih ste učili, kojima se divite?
– Prvo, moja mama. Ona je učiteljica baleta i kod kuće u Japanu drži baletni studio. Prekrasna je njezina energija, njezina ljubav prema baletu, oduvijek sam to kod nje jako cijenio… Inače, mene najviše zanima neoklasični balet, suvremeni ples ili moderni balet. Posebno cijenim genijalnog španjolskog koreografa Goya Montera; kad sam ga upoznao u Antwerpenu nisam se mogao prestati šepuriti od sreće što imam priliku izvoditi njegovu koreografiju. Još jedan koreograf kojemu se divim je Toru Shimazaki. On je Japanac i podržao je moju ideju da odem na Kraljevsku baletnu školu u Antwerpenu. Moj koreografski izričaj uvelike je inspiriran njime. Otkako sam došao u Zagreb, jedna osoba svojom je umjetnošću promijenila moj baletni život i karijeru – zove se Leo Mujić. Plesao sam glavnu ulogu Leonea u njegovoj predstavi “Gospoda Glembajevi” i ta mi je uloga i u stvarnom životu otvorila um, i definitivno mi promijenila život. Njegove su koreografije apsolutno zapanjujuće i u njima najviše uživam. Svakako bih spomenuo i Valentinu Turcu čija senzualna umjetnost tako nježno i snažno dira ravno u srce… Plesao sam njenu izvedbu “Smrti u Veneciji” u Zagrebu i Mariboru i totalno uživao utonuti u ples čitavom svojom dušom. To su toliko posebni trenuci da povremeno čak zaboravim da se nalazim na pozornici, toliko sam duboko prepušten plesu.
Postali ste jedna od perjanica zagrebačkog Baleta. Osjećate li zbog toga i veću odgovornost, svojevrsni pritisak?
– Divno je kad ti se ljudi dive i govore ti da si super; naravno da me to strašno usrećuje. Ali istodobno osjećam i odgovornost – i sljedeći put moram ispuniti očekivanja. Plešem od svoje četvrte godine i unatoč tome, nakon 30 godina, i dalje sam nervozan pred nastup! Nikada se nisam navikao… No, s druge strane, vjerojatno mi to pomaže da zadržim svježinu, jer uvijek se trudim kao da mi je prvi put. Ako baš želite znati, moja uobičajena rutina na dan nastupa je – jesti torteline! Jednom sam ih jeo uoči važnog nastupa i ta je predstava prošla tako dobro da od tada uvijek pred nastup jedem torteline. Samo prošloga tjedna, jeo sam ih tri dana zaredom (smijeh)!
Piše: Darko Vlahović
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
