Dr. Nikša Drinković, specijalist kardiologije, razbija predrasudu da liječnici moraju biti smrtno ozbiljni, a odlazak u ordinaciju zastrašujuće iskustvo
Četrdesetogodišnjak izlazi sa sistematskog pregleda. Nalazi uredni, krvna slika dobra. Tlak pod kontrolom. EKG i ultrazvuk srca bez odstupanja. Ni desetak kilograma viška koje je natukao nezdravom prehranom ni njegov uglavnom neuredan život nisu očito ostavili vidljive posljedice. S olakšanjem sjeda u obližnji kafić, gotovo slavodobitno naručuje omiljeni džin-tonik i pali cigaretu. Dok ispuhuje dim, kroz glavu mu prođe misao: „Baš sam sretnik. Moj organizam je čudo!“ Tu je u pravu. I možda će još dugo sve biti u redu. No moguće da ćemo za desetak godina pročitati još jedan naslov o „iznenadnoj smrti osobe koja je otišla prerano“.
– Prevencija nije potraga za savršenim nalazima, nego niz svakodnevnih odluka kojima štitimo srce prije nego što ono zatraži pomoć. Cilj kardiologije nije samo liječiti bolest, nego spriječiti da se uopće razvije – ponovit će nam u više navrata tijekom razgovora naš sugovornik, dr. Nikša Drinković (43), specijalist kardiologije.
Na dogovoreni intervju dojurio je na off-road biciklu ravno iz ordinacije u zagrebačkoj Boškovićevoj ulici. Radno vrijeme njegove poliklinike je dvokratno, što mu ostavlja tek nekoliko poslijepodnevnih sati za pauzu. S kacigom na glavi i razbarušenom kosom, ležernim outfitom i veselim osmijehom, prije bismo ga zamijenili za kakvog sportaša ili umjetnika nego za stručnjaka za bolesti srca i krvožilnog sustava. Brojni pacijenti Poliklinike Nikša Drinković koju je naslijedio od svog oca, kardiologa i imenjaka, i u kojoj već godinama gradi vlastitu profesionalnu karijeru, obožavaju njegov liječnički pristup. Važno mu je, kaže, razbiti predrasudu da liječnici moraju biti smrtno ozbiljni, a odlazak u ordinaciju zastrašujuće iskustvo.
– Veseo sam po prirodi, volim se našaliti s pacijentima. Kad radim, radim ozbiljno, posvećeno i pridržavam se najnovijih smjernica i trendova u liječenju. Ipak, želim da se pacijenti osjećaju opušteno. Iskrena komunikacija je i te kako važna jer im tek tada mogu kvalitetno pomoći – objašnjava doktor Drinković mlađi.
Prvi pregled uspoređuje s istraživanjem u policijskoj postaji. Svaki je pacijent novi slučaj, a svaki razgovor novi pokušaj da se složi potpuna anamneza: od naslijeđa i životnih navika do simptoma koje su mnogi skloni umanjivati ili prešućivati.
TREĆA GENERACIJA LIJEČNIKA U OBITELJ
Nakon završetka Medicinskog fakulteta u Zagrebu specijalizirao je kardiologiju 2018. godine u KBC-u Zagreb. Dodatno se usavršavao u ultrazvučnoj dijagnostici srca, krvnih žila i abdominalnih organa u zemlji i inozemstvu. Autor je i koautor niza stručnih publikacija. S ocem Nikšom Drinkovićem starijim, specijalistom interne medicine i kardiologije, uspješno vodi polikliniku i prenosi tradiciju i znanje svog obiteljskog imena. Naime, naš sugovornik pripada već trećoj generaciji liječnika u obitelji.
– Oba moja djeda bili su doktori. Mama je liječnica opće medicine, a liječnici su i moj stric, ujak, tetka i dva bratića – nabraja, pokušavajući se prisjetiti svih članova familije koji su odabrali isti poziv.
Unatoč tome, naglašava da se njegov profesionalni put nikada nije podrazumijevao.
– Mene zaista nitko nije tjerao. Najgore je kada nekoga guraš na medicinu jer jedno je završiti fakultet, a nešto sasvim drugo raditi ovaj posao.
Neki se možda neće složiti sa mnom, ali uvjeren sam da medicinu može završiti svatko tko ima disciplinu i volju učiti. Upitno je međutim kako će to znanje kasnije primijeniti u praksi. Osim znanja, moraš imati empatiju, želju pomoći ljudima i, općenito, voljeti ljude – reći će. U obitelji se, veli, prenosi i jedno jednostavno pravilo.
– Tata mi je uvijek govorio, a njemu je to govorio moj djed: „Liječi svakoga onako kako bi liječio svoje roditelje.“ To zaista pokušavam slijediti. I kada mi je teško, kada sam umoran ili živčan, to mi je nit vodilja u odnosu prema pacijentima.
Posao liječnika, kaže, istodobno je plemenit, lijep i dinamičan.
– Ali, kako bi rekao jedan kolega – katkad je rudnik – dodaje u šali.
Negira još jedno uvriježeno mišljenje da se u medicinu nerijetko ide zbog statusa ili novaca.
– Ako u medicinu ideš zbog novca, promašio si zanimanje. Nije da kao liječnik ne možeš dobro zarađivati, ali ako su ti novac i status glavni motivi, onda si odabrao pogrešan put. Taj ćeš status vjerojatno dobiti samom titulom, ali mene to nikad nije previše zanimalo. I što taj status uopće znači?
Piše: Sonja Staničić
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
