Hvar u crno-bijelom objektivu

Đani Ivančević dokumentira jedno vrijeme koje nestaje i trenutke koji pod pritiskom novca i turista postaju sve rjeđi i rjeđi

Đani Ivančević pomalo je neobična pojava na otoku Hvaru. Svjetla, šušur i džunglu asfalta zamijenio je mirom i kontemplacijom gotovo napuštenog sela Velog Grablja. U toj svojevrsnoj klauzuri, dobrovoljnoj samoizolaciji, Đani promatra otok iz jedne druge perspektive. S iskustvima europskih metropola koje su sigurno oblikovale njegov karakter i pogled na svijet, posljednjih petnaestak godina Đani je pronašao i drugu stranu sebe te u unutarnjem miru pronalazi nove motive inspiracije.

Đani oduševljava svojim crno-bijelim fotografijama Hvara. Na njima bilježi lica, geste i grimase Hvarana, ali i kamen koji svojom teksturom oblikovanom vremenom, suncem i solju stvara nevjerovatne kulise i pozornicu po kojoj teče život. I to ne onaj turistički život, nego onaj autentični otočni svijet kojeg Đani kroz svoje fotografije spašava od zaborava. Otok se mijenja, turizam ga polako ali sigurno transformira, pa tako Đani dokumentira jedno vrijeme koje nestaje i trenutke koji pod pritiskom novca i turista postaju sve rjeđi i rjeđi.

Đanijeva priča nije vezana samo uz fotografiju. Ona je puno više od toga jer nakon godina života provedenih po Europi, sa svojom se suprugom, Njemicom iz Düsseldorfa, nastanio u Velom Grablju. To gotovo napušteno selo zaštićena je kulturno-povijesna cjelina koja je prije sedamdesetak godina bila prijestolnica europske proizvodnje lavande i najbogatije selo na otoku. S burze lavande u Parizu na otok je svakodnevno dolazila informacija o cijeni lavandinog ulja koja bi se onda javno izvjesila na zgradu mjesne poljoprivredne zadruge…

Na starim crno-bijelim fotografijama tako možemo naći moderne europske automobile, modu i bečke salone koje su Grabljani, tad puni kapitala, donijeli u to nekad siromašno selo. A onda je, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, lavanda prestala biti tako unosna i težački život zamijenio je onaj turistički. Velograbljani su odselili u Split i grad Hvar (oni iz Malog Grablja  u Milnu) te se počeli baviti turizmom potpuno napustivši svoje selo. Vjerojatno je Velo Grablje zato i ostalo tako dobro sačuvano; bez betonskih kuća namijenjenih masovnom turizmu. Danas je ono predivna kamena kulisa u čijem miru i tišini stvara Đani Ivančević. Kakav je život u Velom Grablju, kako Hvar živi zimi i kako taj otok slavne prošlosti spasiti banalizacije, sačuvati njegov identitet i autentičnost te kako taj duh otoka pretočiti u fotografiju, glavne su teme o kojima smo razgovarali…

Kako i kada ste se odlučili doseliti na Hvar?
– Na otok Hvar, u Velo Grablje, doselili smo se u studenom 2011. godine. Sjećam se da je s Visa stigla nevera,udario je grom, nestalo je struje… Bila je to naša prva noć. A ostalo je povijest…

Zašto baš Velo Grablje?
– Velo Grablje se nalazi na jugozapadnom dijelu otoka Hvara, svega nekoliko kilometara od grada Hvara. To je mjesto u čijim se zidovima sačuvao stari duh autentičnog dalmatinskog mjesta. Nije devastirano pohlepom, uz fenomenalan pogled na pučinu i škoje i uz posebne mirise samoniklog bilja i ružmarina. Naša kuća na rubu mista bila je dovoljna za odluku…

 

Kako ste nagovorili suprugu, odraslu u jednom od najzanimljivijih njemačkih gradova, da život nastavite na otoku i to u jednom gotovo pa napuštenom selu?
  Ja sam u Düssedorfu radio u u jednom vrlo prestižnom marketinškom fotostudiju, radili smo kampanje za Air France, BMW, United Airlines, Deutsche Bank… I onda je stigla zajednička odluka za radikalnu promjenu. Sloboda je bila možda ključna riječ. Rekli smo jedan drugome: selimo se na jug, na mediteran; avantura, život izvan okvira, idealizam!

Kako vratiti život u Velo Grablje, koji su izazovi za mlade obitelji, logistički i infrastrukturno?
– Izazov je posložiti školu, vrtić, posao… Naš sin Luka jedno je vrijeme bio jedini školarac u mjestu, svakog dana školski autobus ga je vozio u Hvar u školu… Život se ipak polagano vraća, ali je izazovno i infrastukturno, moglo bi i moralo biti bolje.

Piše: Goran Rešić
Fotografije: Đani Ivančević

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

Ostavi komentar