Animirani SF film „Kristalni planet“ okupio je troje oskarovaca, najuspješniju autoricu filmskih pjesama u Hollywoodu i jednu od najpopularnijih mladih američkih glumica i pjevačica, postavši pritom jedan od najambicioznijih međunarodnih projekata u novijoj povijesti domaćeg filma
Usvijetu hrvatskog filma, staviti na isto platno imena kao što su Jeremy Irons, Vanessa Redgrave, Michael York, Diane Warren i Halle Bailey, nije baš realan produkcijski pothvat. No, zahvaljujući Arsenu Antonu Ostojiću ovaj zvjezdani popis odnedavno pripada i hrvatskoj kinematografiji: njegov animirani SF film „Kristalni planet“ ne samo da je okupio troje oskarovaca, najuspješniju autoricu filmskih pjesama u Hollywoodu i jednu od najpopularnijih mladih američkih glumica i pjevačica (postavši pritom jedan od najambicioznijih međunarodnih projekata u novijoj povijesti domaćeg filma), nego predstavlja i trijumfalno ispunjenje umjetničke vizije koja je svoj put započela prije točno tri desetljeća u ateljeu legendarnog Dušana Vukotića. Tada je, naime, naš jedini oskarovac u svom zagrebačkom ateljeu u Grškovićevoj ulici svojem nekadašnjem studentu Ostojiću s velikim uzbuđenjem povjerio scenarij radnog naslova „Kristalni otmičari“. Taj susret sredinom devedesetih postao je ishodište nevjerojatne tridesetogodišnje odiseje koja je preživjela i Vukotićevu preranu smrt 1998. godine, i korjenite promjene u filmskoj tehnologiji, i desetljeća produkcijske neizvjesnosti, da bi naposljetku iz prvotne zamisli o hibridu igranog i animiranog filma u Ostojićevoj režiji bila transformirana u moderni 3D spektakl.
Redatelj, scenarist i redoviti profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, Arsen Anton Ostojić autor je filmova koji su tijekom posljednjih dvadesetak godina obilježili suvremenu hrvatsku kinematografiju. Put ovog Splićanina, koji se kamerom počeo igrati još kao dvanaestogodišnjak u školskoj filmskoj sekciji, vodio je od amaterskih vrpci u splitskom Kino-klubu do prestižnog Sveučilišta New York (NYU), gdje je kao student filmske režije i produkcije proglašen najboljim u generaciji. Nakon desetljeća provedenog u njujorškoj „školi života“, Ostojić se vratio kući i hrvatskoj kinematografiji podario neke od njezinih najsnažnijih trenutaka – od stilizirane „Te divne splitske noći” (2004.) do potresnog „Haliminog puta“ (2012.). Ovoga je puta spojio duh legendarne Zagrebačke škole crtanog filma s najmodernijom svjetskom tehnologijom. Uz glazbu Dalibora Grubačevića i Mate Matišića te originalnu pjesmu planetarne zvijezde Halle Bailey koju je napisala legendarna Diane Warren – a koju u verziji za domaću publiku izvodi Franka Batelić – nastala je futuristička akcijska drama koja kroz pustolovinu spašavanja mladunca izvanzemaljske vrste postavlja ogledalo našoj vlastitoj odgovornosti prema okolišu i očuvanju prirode.
Nakon svjetske premijere ove velike međunarodne koprodukcije Hrvatske, Češke i Slovačke na prestižnom filmskom festivalu u Zlínu u Češkoj, a uoči hrvatske premijere na Pulskom filmskom festivalu u srpnju i početka domaće kinodistribucije u kolovozu, s Arsenom Antonom Ostojićem popričali smo o nasljeđu Dušana Vukotića, tridesetogodišnjem putu „Kristalnog planeta“ od ideje do filma, suradnji s holivudskim zvijezdama, godinama provedenim u New Yorku i osobnim prekretnicama i prioritetima, te izazovima hrvatskog filma u globaliziranom svijetu.
Nakon niza nagrađivanih igranih drama poput „Ta divna splitska noć“ i „Halimin put“, napravili ste žanrovski iskorak u 3D animaciju i znanstvenu fantastiku. Što vas je privuklo mediju animacije i koje ste nove kreativne slobode u njemu pronašli?
– U prvom me redu privukla divna priča koju je osmislio Dušan Vukotić i koju je još u drugoj polovici 90-ih godina htio realizirati, ali ga je u tome spriječila prerana smrt. Nisam tražio animirani projekt – naprotiv, ovaj je projekt „našao“ mene i uvukao mi se pod kožu, dijelom zbog našeg pokojnog doajena Vukotića, ali i zbog optimizma, humanističke dimenzije i dječje razigranosti koja iz njega izbija. To su bili temeljni razlozi, ali ima tu još nešto: želja da se suočim s novim izazovom, okušam u drukčijem filmskom rodu, proširim vlastite horizonte. I prije sam bio spreman na takve iskorake, kao kada sam nakon nekoliko drama snimio triler, ili kada sam se, nakon Splita i Hrvatske, okrenuo Bosni. Ne volim se ukalupljivati, a „Kristalni planet“ samo je još jedna potvrda toga. Što se tiče kreativnih sloboda koje mi je animacija otvorila, one su doista velike. Prije svega, mogao sam birati planete i galaksije u kojima ću raditi, nesputan ičime, vođen isključivo vlastitom maštom. Kameru sam mogao postaviti bilo gdje i promatrati svijet iz bilo koje perspektive, bez fizičkih ograničenja koja postoje na filmskom setu. Isto vrijedi i za likove, koje sam mogao oblikovati potpuno slobodno, bez brige o rasporedu glumaca ili drugim produkcijskim okolnostima. Animacija vam daje određenu vrstu slobode, ali pri tom od vas zahtijeva puno, puno vremena i veliku organiziranost. Na svu sreću, to sam joj mogao dati.
Kako je uopće došlo do toga da preuzmete realizaciju Vukotićeve vizije otprije punih 30 godina?
– Dopustite mi da se vratim malo unatrag. Dušan Vukotić bio mi je profesor na Akademiji dramske umjetnosti, gdje sam od 1985. studirao filmsku i televizijsku režiju. Nakon Akademije otišao sam na poslijediplomski studij filmske režije i produkcije na New York University. Tijekom jednog povratka u Zagreb, 1996. ili 1997. godine, posjetio sam Vukotića u njegovu ateljeu u Grškovićevoj ulici. Tada mi je pokazao projekt pod radnim naslovom „Kristalni otmičari“ i dao mi scenarij na čitanje. Priča me odmah osvojila jer je spajala dvije njegove velike ljubavi – znanstvenu fantastiku i film za djecu. Vukotić je film želio snimiti kao kombinaciju igranog filma i animacije, no njegova smrt 1998. godine zaustavila je projekt. Ostao sam u kontaktu s njegovom udovicom, Melitom Andres Vukotić, koja mi je tek nekoliko godina kasnije otkrila da me smatrao svojim najboljim studentom, čega tijekom studija nisam bio svjestan jer me je tretirao jednako kao i sve ostale.
Desetak godina poslije, kada sam doznao da se sa scenarijem ništa ne događa, predložio sam joj da preuzmem prava i pokušam ga ja realizirati. Pristala je bez oklijevanja i 2008. prenijela autorska prava na mene. Nisam tada znao kako ću ostvariti tako zahtjevan projekt, ali osjećao sam da ga moram pokušati dovršiti – i zbog Vukotića i zbog same priče. U rad sam uključio prvobitnog scenarista Aleksandra Žiljka, koji je na scenariju surađivao s Vukotićem, a 2012. HAVC je podržao razvoj projekta. U procesu rada na scenariju, priča je preseljena na novonaseljeni Kristalni planet i smještena u budućnost, čime je dobila dodatnu širinu i uvjerljivost. Moram vam priznati kako je ovo bio dug proces: evo već je prošlo 30 godina otkako sam po prvi put pročitao taj scenarij, tako da sam s jedne strane i ponosan što mogu napokon pokazati publici barem dio onoga što je pokojni Vukotić zamislio, a s druge strane ponosan sam što sam uspio jedan tako veliki projekt izgurati, i to u filmskom rodu s kojim se do sada nisam uopće niti bavio.
Samo produkcija trajala je pet i pol godina… Je li bilo i trenutaka kad biste se zapitali: „Bi li Dušan bio zadovoljan ovim?“
– Mislim da je ovo drugačiji film od onoga kakvim ga je on zamišljao. Ali morate znati da ga je on zamišljao u nekom drugom vremenu, pod nekim drugim okolnostima. Vukotić je želio snimiti kombinaciju igranog i animiranog filma, ali takav pristup danas više ne bi funkcionirao na isti način. Baš na prijedlog njegova suradnika, scenarista Aleksandra Žiljka odlučili smo napraviti potpuno animirani film, i to ne u reduciranoj 2D estetici Zagrebačke škole crtanog filma, nego u 3D tehnici koja je puno bliža novim generacijama djece. To je tehnologija kojom se služe i Disney i Pixar, kao i svi animacijski studiji koji se bave komercijalnom animacijom. Vukotić je sredinom 90-ih imao prilike vidjeti prvi film iz serijala „Priče o igračkama“, koji je ujedno i prvi film rađen u 3D tehnologiji, ali on sam nikada nije radio u toj tehnici. Vjerujem da njega ne bi najviše zanimale tehnološke razlike, nego pitanje je li sačuvan duh njegova izvornog scenarija. Jesu li ideje koje je u njega ugradio ostale prepoznatljive i u ovoj verziji filma? Meni je do toga bilo najviše stalo; nisam se opterećivao razlikama u tehnologijama. I vjerujem da bi nakon odgledanog filma, Vukotić bio zadovoljan.
PIŠE: Gea Vlahović
FOTOGRAFIJE: Tomislav Čuveljak
Ostatak intervjua potražite u tiskaom izdanju!
