Dizajnerica Karla Kocijan na svojoj paleti strasti skriva mnogošto, pa tako i kazališnu scenografiju. A ta ljubav baš nimalo ne čudi jer je njezin djed, Dorian Sokolić, bio značajni scenograf i intendant riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca
Kod zagrebačke dizajnerice Karle Kocijan sve odiše taktičnošću i rafiniranošću, počev od ophođenja, preko načina na koji razgovora pa sve do ukusa za odijevanje. I ne, nije riječ ni o kakvoj pozi, riječ je o stilu života; stilu koji je inkarnacija nekih davno minulih vremena. Pojam dosade u njenom unutarnjem rječniku ne postoji jer za nju dizajn nije samo posao već, ono što se zna reći, životni poziv i kao takav svakodnevno nudi pregršt mogućnosti koje ona rado koristi. Povoda za razgovor s njom je puno, ali recimo da je najaktualniji taj što će s majkom, slikaricom Dianom Sokolić, javnosti predstaviti njihovu novu knjigu „O bojama“ koja se nastavlja na vrlo popularnu uspješnicu „O namještaju“.
Najvažnije je, kaže nam u samom uvodu, da se radi, samo da se radi, a ona ima tu sreću što, kao dizajnerica interijera jedne tvrtke, može svaki dan dizajnirati, a uz to i crtati skice za projekte s kojima će uskoro krenuti u realizaciju. Dizajn je, objašnjava, složen jer mora objediniti funkciju i estetiku, a poseban izazov predstavlja ono što najviše voli, a to je dizajn stolaca i to zato što je taj segment „najljudskiji“, stoga i najizazovniji svakom produkt dizajneru. Izazovnost koja se krije u odgovornosti prema korisniku jedan je od glavnih motiva njenog bavljenja produkt dizajnom, ali na svojoj paleti strasti skriva mnogošto, pa tako i kazališnu scenografiju unutar koje je prvo iskustvo stekla radeći na predstavi „Otočka terca“ Centra za kulturu Grada Novog Vinodolskog.
Korijene vuče iz Rijeke i Novog Vinodolskog, a ljubav prema scenografiji ne čudi jer je njezin djed, Dorian Sokolić, bio značajni scenograf, a svojevremeno i intendant riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Pored djeda, i njena je baka Ružica Nenadović-Sokolić bila kazalištarka koja je karijeru provela kao kostimografkinja, najvećim dijelom u istoj kazališnoj kući.
– „Otočka terca“ predstava je koja je okupila Novljane, to jest Novljanke i nastala s malim brojem entuzijasta. Sve je krenulo 2022. u Novom, pomalo turbulentno i gerilski, ali smo se brzo uhodali i od tada sve teče glatko. Tri divne glumice – Branka Petrić Fehmiu, Olivera Baljak i Ana Vilenica – tri sjajne glumačke osobnosti koje se zajedno tako krasno upotpunjuju da ih je užitak gledati, proizvele su pravi mali kazališni biser – kaže Karla.
Prošloga su ljeta imale mini-turneju po Jadranu.
– Rekla bih da je odlično prošlo. Na trenutke je bilo teško, jer sve radimo sami, ali sve je to dio posla. Užitak je kada vidimo puno gledalište i osjetimo oduševljenje, pa na kraju srdačni aplauz publike. Koliko god da se naradimo, uvijek se osjećamo ispunjeno nakon što odradimo posao. Reakcije publike uvijek učine da iz glumica izvuku nešto drugo, pa je i svaka predstava drugačija. Koliko god da sam je puta pogledala, uvijek me dirne i nasmije kao da je prvi put – prepričava nam.
Trenutačno realizira svoj drugi kazališni projekt: asistentica je scenografa Zlatka Kauzlarića Atača na operi „Judita“ u režiji Snježane Banović, a koja će se premijerno izvesti ove jeseni u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Odrasla je uz baku i djeda, uz kazalište. Odmalena ide po predstavama, ali i prati izradu i razradu scenografije i kostimografije.
– Koliko sam samo vremena provela iza scene, u radionicama, na tehničkim i generalnim probama među glumcima, opernim pjevačima, balerinama i baletanima… Čitav proces nastajanja predstave poznat mi je tako još od mladih dana – govori nam.
Prije kazališne scenografije, bavila se onom filmskom. S početka na studentskim filmovima, a potom na kratkim i dugometražnim. Tako je kazališna scenografija bila logičan iskorak, a djedove scenografske kreacije vječna su joj inspiracija jer su bile, kaže, ispred svog vremena.
– Samo mogu sanjati raditi tako nešto – kazuje sjetno.
Kada smo već kod snova, ni ona ni njena majka Diana Sokolić nisu mogle ni sanjati da će knjiga „O namještaju“ koju supotpisuju polučiti tako veliki uspjeh.
Piše: Ivan Ban
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
