Veliki slikar Dimitrije Popović i poznati zagrebački fotograf Željko Koprolčec polako privode kraju zanimljiv suradnički projekt koji je svoju djelomičnu premijeru imao u listopadu prošle godine u Milanu
Umjetničke suradnje fotografa i slikara imaju dugu i dobro dokumentiranu povijest, od razdoblja nadrealizma do suvremene konceptualne umjetnosti. Andy Warhol koristio je fotografije Nata Finkelsteina i Stephena Shorea kao matrice za svoje legendarne serigrafije, dok je Francis Bacon svoja brojna ulja na platnu – poput slavnog triptiha „Tri studije Luciana Freuda” – bazirao na fotografijama Johna Deakina.
Među slikarima koji su stvarali na temelju radova poznatih umjetničkih fotografa nalaze se i imena poput Davida Hockneya, Roberta Rauschenberga, Gerharda Richtera, Sigmara Polkea, Richarda Hamiltona. Slični slikarsko-fotografski projekti ni u hrvatskoj umjetnosti nisu rijetkost, a veliki slikar Dimitrije Popović i poznati zagrebački fotograf Željko Koprolčec polako privode kraju zanimljiv suradnički projekt koji je svoju djelomičnu premijeru imao u listopadu prošle godine u Milanu.
Nekoliko zajedničkih radova dvojice umjetnika iz još nedovršenog ciklusa – Koprolčecove fotografije aktova koje je Popović oslikao i dao im novu dimenziju – predstavljeno je u sklopu samostalne Popovićeve izložbe „Mit mode”, posvećene nedavno preminulom modnom kreatoru Giorgiju Armaniju.
– Žensko je tijelo dominantan motiv u mom likovnom izražavanju. Kako sam recentni ciklus radova „Mit mode” izlagao u Fondazione Luciana Matalon u Milanu – a kako je u tom tematskom ciklusu glavni motiv upravo žensko tijelo i njegove performativne mogućnosti – nekako se samo po sebi nametnulo da odaberemo četiri oslikane fotografije jer se uklapaju po više osnova u fenomen mode, u smislu erotizacije i estetizacije ženskog tijela s dovoljnom dozom bizarnog glamura koji je jedan od bitnih karaktera suvremenog svijeta spektakla – govori Dimitrije Popović. Ta četiri rada izložena u Milanu samo su mali dio njihovog zajedničkog ciklusa koji bi, kad bude dovršen, trebao sadržavati oko 25 radova.
ZAJEDNO IZABRALI MODE
Svoj su projekt Popović i Koprolčec pokrenuli krajem proljeća 2025., nakon što su suradnju dogovorili još 2023. kad su se sreli na izložbi Popovićevih radova koje je napravio u suradnji s fotografom Markom Vrdoljakom.
– Riječ je bila o dvadeset i dva fotoportreta hrvatskih poznatih žena iz javnog života, od Severine do Sandre Perković, od Tereze Kesovije do Alme Price, koje su utjelovile odabrane žene iz Starog i Novog zavjeta. Na tim sam crno-bijelim Markovim fotografijama intervenirao na slikarski način u smislu kontekstualizacije karakterističnih pojedinosti što se odnose na sudbinu tih žena kakve prepoznajemo i danas iz židovske i kršćanske religije i kulture. Željko Koprolčec mi je tom prilikom predložio suradnju, dakle nešto slično, ali na drugi način u tematskom smislu – rekao je Popović.
Koprolčec je prije projekta s Popovićem također ostvario dva slična ciklusa s poznatim slikarom Duškom Šiblom. Zaključio je da je Popović njegov idealan novi suradnik.
– Njegov vizualni izričaj u slikarstvu oduvijek mi je bio vrlo blizak, a s druge strane, njemu su se dopale moje fotografije, osobito aktovi.
To je bila prva i ključna spona između nas, uzajamno razumijevanje i poštovanje načina rada – kaže Koprolčec.
Darovao mu je katalog izložbe sa Šiblom, a Popović ga je pažljivo pogledao i tada su prvi put ozbiljno razgovarali o mogućoj zajedničkoj suradnji.
– Njegova reakcija bila je vrlo otvorena i entuzijastična. On je u mojim fotografijama prepoznao prostor za vlastitu likovnu intervenciju, a ja sam u njegovu slikarstvu prepoznao način razmišljanja koji može obogatiti moj rad – veli.
Koprolčec je predložio da zajednički osmisle projekt od samog početka, kako bi suradnja bila istinski koautorska.
– Zajedno smo birali model, dogovarali snimanje i sudjelovali u svim fazama procesa. Snimanje je organizirano u mom ateljeu, a Dimitrije je bio izravno uključen. Njegovi su prijedlozi i intervencije već tada postali sastavni dio nastajanja same fotografije. On je razumio moj način rada i zapravo smo čitavu ovu priču u cijelosti sukreirali – reći će Koprolčec.
NIJEMI KRIK
Popović se prisjeća kako je jednog kasnog proljetnog poslijepodneva došao na fotoseansu u Koprolčecov atelje, gdje su se već nalazili njegovi suradnici Staša Čimbur, Boris Krstinić i Dino Baksa.
– Model je bila mlada žena. Sjedio sam sa strane i gledao njihov proces rada i istovremeno razmišljao o onome što želim dobiti s modelom. Kad je bilo završeno njihovo snimanje, prišao sam modelu i kratko objasnio što želim. Mekane svijetle i crne tkanine od finog materijala koje su prethodno obavijale ili djelomično zaklanjale nago tijelo, tražio sam da ih djevojka grčevito zgužva, da pokret njezinog tijela bude agresivniji, da zagrize pramen plave perike, da prebaci nogu preko postamenta, da čučne. Gospodin Koprolčec i njegovi suradnici posebno su se bili začudili kad sam modelu rekao da zine, da proizvede nijemi krik. To su bili neki važni zahtjevi za ono što sam namjeravao poslije nastaviti slikarskim intervencijama na otisnutoj fotografiji.
Nakon što je Koprolčec otisnuo svoje fotografije, sljedeća faza projekta odvijala se – i još uvijek se odvija – u Popovićevu ateljeu.
– Na otiscima sam radio veoma pažljivo. Na jednom fotosu – na jednoj slici tijela u pokretu – postoji puno mogućnosti interveniranja. Trebao sam se odlučiti za onu verziju koja mi se činila najizražajnijom – kaže.
Nanošenje boje moralo je biti vrlo precizno; Popović je najviše koristio akrilik, a znatno manje temperu i olovku u boji.
– Ovaj tehnički postupak bio je posebno zahtjevan kada sam radio intervencije akrilikom na otiscima velikog formata koji su bili otisnuti na finoj platnenoj podlozi. Visina tih formata bila je blizu dva metra. Svaki je put zanimljivo vidjeti kako u procesu rada realistička slika – fotografija ženskog tijela – slikarskom intervencijom dobije novu ekspresivnost, provocira novo značenje.
Piše: Darko Vlahović
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
