Prizori iz kamerunskog života

 

Među europskim umjetnicima afričkog podrijetla, posebno se ističe jedno ime – Neals Niat. Taj arhitekt i ilustrator, danas sa sjedištem u Bruxellesu, rođen je u Parizu u obitelji iz Kameruna

Znate li ijednog crnog slikara? Čak će i iznadprosječni ljubitelj umjetnosti tu zastati i morati dobro porazmisliti, te se, vjerojatno, naposljetku sjetiti Jean-Michela Basquiata, američkog slikara, grafiti umjetnika i pjesnika haićanskog podrijetla, možda tek zbog njegove uloge u pop kulturi ili zato što je posjetio nedavnu retrospektivnu izložbu posvećenu tom umjetniku u bečkoj Albertini. Razlog tomu je jednostavan – zastupljenost crnih umjetnika kroz povijest umjetnosti je ograničena, odnosno gotovo odsutna. Ako je posljednjih godina u tome smislu napredak izrazito vidljiv u Sjedinjenim Državama, to još ipak nije, barem ne u toj mjeri, slučaj s Europom. Naime, na Starome kontinentu crnci su u pravilu bili tek motiv, a nikako umjetnik ispred papira, platna ili s dlijetom u ruci.

Kao i u Americi, afrička umjetnost dugo je bila stavljena po strani i odbačena kao plemenska umjetnost. Tek u 21. stoljeću njezina suvremena ponuda postala je dio međunarodne umjetničke scene na ključnim lokacijama poput Londona, Pariza ili Berlina, baš kao i širom svijeta, kada je rad crnih umjetnika, inspiriran bilo čime – od pop arta do afričke i klasične umjetnosti – počeo dobivati priznanja i pohvale kakve zaslužuje. Među europskim umjetnicima afričkog podrijetla, posebno se ističe jedno ime – Neals Niat. Taj arhitekt i ilustrator, danas sa sjedištem u Bruxellesu, rođen je u Parizu u obitelji iz Kameruna. Sa sedam godina preselio se u rodnu zemlju obitelji, gdje je proveo 8 godina. Njegov rad, prepoznatljiv po monokromatskim slikama i uporabi pastelnih boja, prikazuje uobičajene urbane motive i scene iz života, temeljene na njegovim sjećanjima iz Kameruna.

– Za mene su to boje sjećanja, crno-bijele kao u filmovima. Kada razmišljam o sjećanjima, ona su u mojoj glavi uvijek crno-bijela. Zato želim da moj rad izgleda kao stara fotografija 90-ih, 80-ih i 70-ih – kaže Niat koji svoj proces početka stvaranja slika u crno-bijeloj boji opisuje kao „prirodan“, a prijelaz na dodavanje suptilnih boja kao izazov. Niatova trenutačna uporaba pastela ravnoteža je između crno-bijelog i izraza u boji, u namjeri da slika izgleda kao vintage fotografija. Na taj je način Neals pronašao vlastiti stil upečatljivih crteža, koji sam naziva „monokromatska vizualna metafora“ ili „mozaik monokromatike i pastelnih boja“. Njegova umjetnost je djelo koje funkcionira samo za sebe i koje nastoji spojiti mnoge umjetničke medije – prijeći s papira na slikanje, potom na animaciju i dalje od toga, te na kraju stvarno spojiti sve vrste umjetnosti.

Neals navodi obitelj i stare obiteljske fotografije kao ključnu inspiraciju za priče koje pričaju njegova umjetnička djela. Kao jedno od petero djece u obitelji, često je provodio vrijeme kod jedne od svojih teta koja živi u Londonu, gdje je za zabavu presnimio mnogo fotografija iz njezine obiteljske kolekcije. Primjerice, njegovo djelo „Biscuit Football“ sjećanje je na čokoladne kekse koje su Neals i njegovi prijatelji običavali jesti nakon škole… Njegov kasniji rad pod velikim je utjecajem afričkih fotografa, poput Malicka Sidibéa i kamerunskog fotografa Samuela Fossoa, kao i afričkih glazbenih videa i filmova stare škole.

Niatovo prvo umjetničko djelo bio je crtež inspiriran animiranim filmom „Nindža kornjače“ koji je obožavao kao dijete. Tada je stalno crtao pa je njegov učitelj u osnovnoj školi preporučio njegovoj majci da ga upiše u umjetničku školu. No, Neals je školovanje nastavio studirajući arhitekturu, koju je diplomirao u Belgiji. Tijekom studija uočio je da u vizualnoj umjetnosti u svijetu, a pogotovo u Europi, gotovo i nema predstavnika koji korijene vuku iz Afrike, tako da je njegov rad izravno povezan s tim fenomenom. Ujedno, njegov umjetnički izraz inspiraciju crpi i iz arhitektonskog kolaža projekta DOGMA (bavi se odnosom između arhitekture i grada, fokusirajući se uglavnom na urbani dizajn i velike projekte), kao i mlade arhitektice i fotografkinje Alexandre Kpomda.

Piše: Edo Franić

Ostatak teksta pročitajte u tiskanom izdanju!

Ostavi komentar