Novi Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima potaknuo nas da potražimo pravog sugovornika na tu temu. I pronašli smo ga u odvjetniku Silviju Hrasteu kojemu je intelektualno vlasništvo specijalnost i u sklopu kojega djeluje i Hrvatska autorska agencija
Bez obzira gledali na intelektualno vlasništvo kao na „ključni aspekt ekonomskog razvoja“, kao što to čini američki biotehnolog i biznismen Craig Venter ili mnogo romantičnije kao ulični umjetnik i grafički dizajner Shepard Fairey koji kaže da „zakon o autorskim pravima nije stvoren da guši kreativnost, već da ju potiče“, jasno je da se radi o području koje tek stasava u mladim demokracijama. Ta činjenica i pojava novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima potakli su nas da potražimo pravog sugovornika na tu temu. I pronašli smo ga u Silviju Hrasteu iz Odvjetničkog društva Hraste & Partneri, kojemu je intelektualno vlasništvo specijalnost i u sklopu kojega djeluje i Hrvatska autorska agencija.
Odvjetničko društvo Hraste & Partneri iza sebe ima 33 godine tradicije i iskustva na području pravne ekspertize i pruža širok raspon pravnih usluga. U sklopu Društva djeluje i Hrvatska autorska agencija – centar za intelektualno vlasništvo, koja se posebno brine o zaštiti autorskih prava i svih povezanih prava kreativnih autora i njihovih zakonskih nasljednika, a autorima pruža usluge zastupanja te generalno promiče svijest o važnosti autorskih prava.
HAA-CIV d.o.o. također pruža i usluge agenture, gdje posebno promiče djela izabranih autora kroz organizaciju izložbi, u tiskanim i elektroničkim medijima, objavama u brošurama, monografijama i svim ostalim relevantnim publikacijama. Silvije Hraste diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1984. i dobitnik je Rektorove nagrade. Položivši pravosudni ispit, 1989. godine osnovao je samostalni odvjetnički ured koji je prerastao u odvjetničko društvo Hraste & Partneri.
Hraste je uključen u čitav niz društvenih i kulturnih angažmana – član je upravnog odbora St. Moritz Art Mastersa, osnivač je i glavni tajnik Udruge za zaštitu prava likovnih umjetnika Ars Croatica, višegodišnji je sudionik National Prayer Breakfasta u Washingtonu (okupljanja uglednika pod pokroviteljstvom Kongresa SAD-a) te osnivač Small Prayer Groupa, skupine hrvatskih uglednika koji sudjeluju na National Prayer Breakfastu. Hraste je zanimljiv sugovornik i zbog toga što neumorno aktivno promiče hrvatsku umjetnost u inozemstvu. Misija je to u čijem je cilju, u suradnji s nasljednicima poznatih preminulih hrvatskih umjetnika, osnovao neprofitne organizacije u vidu zaklada. Uz to, Hraste je, uz čuvenog Čedu Komljenovića, koautor jedinstvenog poslovnog koncepta – Symbol Quorum.
Kako se u nas percipira intelektualno vlasništvo i autorska prava u sklopu tog pojma?
– Mogu reći sve bolje i već smo daleko odmakli od početaka. No, sve je išlo postupno. Kad je Hrvatska postala samostalna država, otvorila se mogućnost da velike inozemne kompanije svoja prava industrijskog vlasništva, dakle prvenstveno trademark prava, reregistriraju iz bivše Jugoslavije u Hrvatskoj, kao što je to rađeno i u svim ostalim zemljama bivše države. I tu se otvorio velik prostor za posao, niša u koju sam ušao i povezao se s ozbiljnim inozemnim patentnim zastupnicima. Najprije smo razvili sustav za Hrvatsku, a potom poslovanje proširili i na sve ostale zemlje bivše Jugoslavije.
Je li to bio, da tako kažemo, samo papirnati posao?
– To nije bila samo puka zaštita tih prava, u smislu prijavljivanja u nacionalni registar. Naime, izum se štiti patentom, a robna marka trademarkom. Radi se o monopolskim pravima gdje država nekome daje pravo da samo on nešto rabi, a drugome ili trećem to zabranjuje. I to nije bilo samo puko prijavljivanje, nego su nam se velike kompanije javljale i da štitimo njihova prava kad je došlo do povrede.
Možete li navesti neki primjer?
– Naravno. Sjećam se, recimo, kada nam se javila tvrtka Chanel jer je neka gospođa u Zagrebu svoj kozmetički salon nazvala Chanel. S obzirom na autoritet takvih kompanija, mi bismo slali opomene i suprotne strane bi obično pristajale da to korigiraju. No, u nekim slučajevima to nije bilo tako. Naime, tada još nije bilo dovoljno svijesti o postojanju tih prava i da je to nešto tuđe. Kod nas se, zbog ranijeg sustava, čak niti pravo vlasništva kao ekonomska kategorija nije moglo percipirati. Imali ste ulaske u tuđe stanove i tomu slično, neku vrst bezvlašća, koja se često opravdavala i ratom.
Radi li se onda i o izmjeni takve percepcije?
– Točno tako. Naša je misija da polako pomičemo svijest o postojanju tih prava, odnosno o tome da je nešto tuđe. U spomenutom slučaju salona Chanel, morali smo tu gospođu tužiti i dobili smo presudu da joj se dalje zabrani rad pod tim imenom. Dakle, očita povreda, ali i pomanjkanje svijesti da je nešto tuđe. Isto tako, jednom smo gospodinu slali opomenu pred tužbu jer je svoju tvrtku, koja se bavila trgovinom, nazvao LEGO. A između ostaloga, trgovao je i LEGO igračkama. No, on je tvrdio da mu ne možemo ništa jer je tvrtku nazvao prema kćeri Lejli i sinu Goranu… No, naravno, radilo se o gruboj, očitoj povredi prava. Ipak, tu govorimo o početku 90-ih, kada je svijest bila još vrlo niska.
Piše: Edo Franić
Fotografije: Vjekoslav Skledar
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
