S odmakom od tri desetljeća možemo sa sigurnošću ustvrditi da su filmovi iz 1994. izdržali test vremena i da nastavljaju jako dobro starjeti. Kao vrhunsko vino u kontroliranim uvjetima…
Ne može se tvrditi da nije bilo sjajnih godina za svjetski film. Godine 1939. premijerno su prikazani “Zameo ih vjetar”, “Poštanska kočija”, “Gospodin Smith ide u Washington” i “Ninočka”; 1954. u kinima su se gledali “Sedam samuraja”, “Na dokovima New Yorka” i “Prozor u dvorište”, a 1973. “Amarcord”, “Žalac”, “Istjerivač đavola” i “Američki grafiti”. Ipak, čini se da je najveličanstvenija godina u povijesti svjetske kinematografije bila 1994. Te se godine pojavio niz filmskih remek-djela i budućih klasika, kao i sjajnih žanrovskih ostvarenja koja možda neće ući u filmske enciklopedije ali će se gledati generacijama. Današnji ljubitelji filma – uglavnom osuđeni na megaspektakle sa superherojima ili na minimalističke intimne drame snimljene za festivalske žirije – mogu se samo sa zavišću prisjetiti te godine, odnosno tih godina kad je filmska industrija još uvijek podržavala širinu umjetničke vizije, stavljajući imperativ kreativnost ispred imperativa komercijalne isplativosti, često uspijevajući ostvariti oba.
Godine 1994. premijerno su – između ostaloga – prikazani “Pakleni šund”, “Forrest Gump”, “Iskupljenje u Shawshanku”, “Kralj lavova”, “Leon: Profesionalac”, “Rođeni ubojice”, “Brzina”, “Ed Wood”, “Meci iznad Broadwaya”, “Intervju s vampirom”, “Istinite laži”, “Četiri vjenčanja i sprovod”. Zbog čega je ta godina bila baš tako posebna? Premda su od tada prošla samo tri desetljeća, čini se kao da smo 1994. živjeli u nekom sasvim drugačijem svijetu. Dok je Hrvatska jedva preživljavala u poluratnom stanju djelomične okupacije – čekajući oslobađanje zemlje koje će se dogoditi tek sljedeće godine – svijet je nakon završetka hladnoga rata upravo ulazio u razdoblje detanta, društvenog optimizma i ekonomske konjukture.
Bill Clinton i Boris Jeljcin potpisali su sporazum o nuklearnom razoružanju, Nelson Mandela postao je prvi crnački predsjednik Južnoafričke Republike, a ruski vojnici napustili su baltičke države i Njemačku. Umro je Kim Il-sung, iako je formalno i dalje ostao predsjednik Sjeverne Koreje. Susjedna i prijateljska Kina te se godine prvi puta spojila na internet, Jeff Bezos osnovao je Amazon, IBM je predstavio prvi komercijalni pametni telefon, a Sony PlayStation. Taj pozitivni val nije zaobišao ni sedmu umjetnost. Općenito govoreći, u to je vrijeme – u prvoj polovici devedesetih – svjetska kinematografija proživljavala jedno od svojih boljih razdoblja. Brojni važni autori svjetskog filma – redatelji, scenaristi i drugi kreativci stasali sedamdesetih i osamdesetih godina – u to su vrijeme bili na kreativnom vrhuncu. Mnogi od njih baš su tada snimili svoje najbolje radove, stvarajući filmove koji su bili kombinacija umjetničke relevantnosti i pristupačnosti za široku publiku.
Istodobno se pojavio niz novih sjajnih filmaša, kako u Hollywoodu tako i diljem svijeta. Industrija američkog nezavisnog filma upravo je bila ušla u petu brzinu, dok su se u dotad filmski marginalnim zemljama poput Južne Koreje, Irana i Tajvana počeli pojavljivati novi važni autorski glasovi. Snimao se širok raspon filmova koji su se sviđali različitim tipovima publike. Gotovo svakog tjedna u kinima bi se našao neki uradak koji bi nudio neko novo, inspirativno filmsko iskustvo. Specijalni efekti do tada su dovoljno napredovali da je bilo moguće snimiti filmove poput “Jurskog parka”, ali tehnologija još uvijek nije stigla zamijeniti ljudsku kreativnost: bilo je to vrijeme u kojemu je filmski umjetnik bio važniji od stručnjaka za CGI ili savjetnika za PR i marketinšku strategiju.
Pregled te savršene filmske 1994. godine ipak ne bi trebalo početi od svima poznatih filmskih hitova, već izokola, sa sporedne, slabije vidljive strane, filmovima koji tada nisu bili među najgledanijima, ali su s vremenom stekli kultni status. Slavni tajvanski redatelj Ang Lee upravo je te godine snimio svoj prijelomni film “Yin shi nan nu” (“Jedi pij muškarac žena”) koji mu je već sljedeće godine otvorio vrata Hollywooda. Dramedija o jednoj običnoj tajvanskoj obitelji uhvaćenoj u zamku ubrzane modernizacije društvenih odnosa dala je naslutiti golemi Leejev redateljski talent, koji je do kraja demonstrirao u filmovima “Planina Brokeback” i “Pijev život”, za koje je osvojio Oscara za najboljeg redatelja. Još jedan kasniji oskarovac, Peter Jackson – tvorac trilogije “Gospodar prstenova” – 1994. je snimio vrlo zapaženi film “Nebeska stvorenja” koji ga je pogurao prema A listi hollywoodskih redatelja. Iste je godine jedan od najvažnijih iranskih redatelja Abbas Kiarostami režirao dramu “Kroz stabla masline”, završni dio poznate filmske trilogije čija se radnja odigrava u selu Kokeru na sjeveru Irana.
Piše: Darko Vlahović
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
