Povodom pola stoljeća od nastanka Spielbergova remek-djela „Ralje“, donosimo popis top 10 horor filmova svih vremena koje smo izabrali vodeći se kriterijima kvalitete filma i njegovog utjecaja na povijest
Svi imamo strahove. Oni su univerzalni, bez obzira na naše podrijetlo, uvjerenja ili životne okolnosti. Strah je primarna emocija usađena duboko u našu podsvijest kroz tisućljeća evolucije. Od praiskonskog straha pred grabežljivcima do modernih tjeskoba povezanih s nevidljivim prijetnjama poput bolesti ili društvenih nemira, naši strahovi oblikuju našu svakodnevicu i utječu na naše ponašanje. Oni su i razlog zašto horor, kao žanr, ne gubi na popularnosti: on prepoznaje i koristi te strahove, reflektirajući poput ogledala naše kolektivne tjeskobe. Sedma umjetnost brzo je prepoznala potencijal horora: već 1896. slavni francuski sineast Georges Melies snimio je trominutni film “Đavolja kuća” koji se smatra prvim žanrovskim uratkom.
Početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća horor je već zreo filmski pravac – dugometražni filmovi njemačkog ekspresionizma poput “Nosferatua” Friedricha Wilhelma Murnaua i “Kabineta doktora Caligarija” Roberta Wienea danas se smatraju klasicima ne samo žanra, već općenito filmske umjetnosti. Filmski horor je tijekom svoje povijesti često odražavao društvene fenomene i napetosti. Tijekom hladnog rata, strah od nuklearne katastrofe i nepoznatih prijetnji izvanzemaljskog porijekla iznjedrio je filmove poput “Invazije tjelokradica” Dona Siegela, dok je u doba jačanja feminističkih pokreta progovarao u ulozi žene u društvu, u filmovima kao što su “Rosemaryna beba” Romana Polanskog ili “Carrie” Briana De Palme. Zašto međutim volimo horore? Zašto smo spremni platiti da bismo u mraku kino dvorane umirali od straha? Koja je psihološka funkcija straha?
Kad gledamo horor film, naše tijelo reagira: ubrzava nam se puls, luče se hormoni stresa poput adrenalina, a mozak aktivira sve mehanizme preživljavanja. Čitavo smo vrijeme međutim svjesni da opasnost nije stvarna, što nam omogućuje uživanje u „sigurnom strahu“ i osjećaju olakšanja koji slijedi. Filmski horor pruža intenzivno emocionalno iskustvo koje završava rasterećenjem nakon što se upale svjetla… Obraća se širokom spektru publike, od tinejdžera koji traže uzbuđenje i testiranje vlastite otpornosti na strah, do 
odraslih gledatelja koji cijene dublje sociološke i psihološke slojeve horor priča. Različiti podžanrovi horora ciljaju različite vrste publike. Psihološki horori, poput “Isijavanja” Stanleya Kubricka, istražuju mračne dubine ljudske psihe, dok nadnaravni horori – Friedkinov “Istjerivač đavola” dobar je primjer – donose priče o duhovima, demonima i neobjašnjivim silama.
Slasher „hororci“ temelje se na našem iskonskom strahu od nasilja – kao u “Noći vještica” Johna Carpentera – a tjelesni horor, utjelovljen u “Muhi” Davida Cronenberga, šokira nas prizorima ljudske egzistencijalne krhkosti. Najrecentniji podžanr, found footage horor – pokrenut 1999. godine filmom “Projekt: Vještica iz Blaira” – preko navodno pronađenih snimaka jezivih događaja pokušava uvjeriti gledatelje da promatraju stvarnost. A ponekad u tome i uspijeva. Među svim velikim horor filmovima, jedan naslov izdvaja se kao poseban fenomen. “Ralje” Stevena Spielberga, film koji će uskoro obilježiti svoju 50. obljetnicu, mnogi smatraju najboljim hororom svih vremena. I ne bez razloga: priča o velikoj bijeloj psini koja terorizira malo obalno mjesto bila je više od filma – “Ralje” su postale kulturni fenomen koji je redefinirao filmsku umjetnost, postavši prvi pravi blockbuster u današnjem smislu te riječi. Povodom pola stoljeća od nastanka Spielbergova remek-djela, donosimo popis top 10 horor filmova svih vremena koje smo izabrali vodeći se kriterijima kvalitete filma i njegovog utjecaja na povijest žanra.
1. Ralje (1975.)
Steven Spielberg
Premijerno prikazan 1975. godine, film “Ralje” Stevena Spielberga više je od priče o morskom psu: to je remek-djelo napetosti koje je zauvijek promijenilo žanr horora i samu filmsku umjetnost. Temeljen na romanu Petera Benchleya, Spielbergov film nas vodi na idilični otok Amity uz istočnu obalu SAD-a, čiju ljetnu sezonu iznenada prekida niz brutalnih napada velike bijele psine. Glavni likovi, šef policije Martin Brody (Roy Scheider), pomorski biolog Matt Hooper (Richard Dreyfuss) i profesionalni lovac na morske pse Quint (Robert Shaw), udružuju se kako bi ulovili čudovište koje terorizira njihovu zajednicu. Djelomično zbog tehničkih problema s mehaničkim morskim psom, Spielberg je u filmu opasnost odlučio prikazati vrlo suptilno. Morskog psa gotovo da i ne vidimo čime je redatelj postigao majstorski efekt: napetost i strah dolazili su od nevidljivog. Tu je ključnu ulogu odigrala kultna glazbena tema Johna Williamsa – nekoliko nota koje su postale sinonim za približavanje opasnosti.
“Ralje” su postigle ogroman uspjeh u kinima, postavši prvi pravi blockbuster koji je popularizirao koncept ljetnog filmskog spektakla. Globalna zarada na kino blagajnama od preko 470 milijuna dolara, uz oduševljene kritike, učinila je film kulturnim fenomenom čiji se utjecaj proteže daleko izvan žanra horora. Inspirirao je brojne imitacije, a redatelji su od Spielberga učili kako graditi napetost i ritam priče. “Ralje” nisu samo film o morskom psu – to je priča o ljudskoj hrabrosti, nesigurnostima i borbi protiv nepoznatog. Pola stoljeća nakon nastanka film i dalje izaziva strah i divljenje.
2. Psiho (1960.)
Alfred Hitchcock
Legendarni redatelj Alfred Hitchcock snimio je 1960. godine “Psiho”, jedan od prvih psiholoških horora čija priča o majčinskoj ljubavi – i ludilu – nikoga nije ostavila ravnodušnim. Sve počinje s tajnicom u agenciji za nekretnine Marion Crane (Janet Leigh), koja odlučuje ukrasti poveću svotu novca i pobjeći. Umorna od bijega, završi u zabačenom motelu Bates, koji vodi neobično ljubazan, ali pomalo jeziv Norman Bates (Anthony Perkins). Nakon poznate scene ubojstva pod tušem – jedne od najpoznatijih filmskih scena u povijesti – Marion misteriozno nestaje, a ostatak filma pratimo privatnog detektiva Miltona Arbogasta (Martin Balsam), Marioninu sestru Lilu (Vera Miles) i Normana, dok se klupko mračnih tajni odmotava. U slavnoj završnici doznajemo da Normanova opsesivna majka odavno nije živa, te da je njezin psihopatski sin preuzeo njezin identitet.
“Psiho” je svojedobno postavio standarde za horor žanr, od Hitchockove režije do glazbe Bernarda Herrmanna, čije su violine u sceni ubojstva pod tušem postale sinonim za stravu. Film je to koji je srušio tabue prikazivanja nasilja i seksualnosti na velikom platnu, šokiravši publiku i kritiku.Danas, gotovo 65 godina kasnije, i dalje nas podsjeća da se najstrašnija čudovišta nalaze u nama.
Piše: Darko Vlahović
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
