Međunarodno priznati mladi slikar Zlatan Vehabović (32) nedavno je postao i asistent na Akademiji, a započeo je i ciklus „Sklonište“ za izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti krajem sljedeće godine. Zgusnuti, sabijeni strahovi i praiskonski nagoni svakog od nas, ključni su motivi niza umjetničkih djela, pa tako i zbirke priča „Sve poharano, sve spaljeno“ sjajnog američkog književnika Wellsa Towera. U naslovnoj priči, Tower opisuje povratak jednog lucidnog Vikinga iz pljačkaškog pohoda te njegovo grozničavo očekivanje budućeg neprijatelja koji će učiniti ono što je i on upravo učinio – upasti mu u dom, silovati, poharati, zaklati i spaliti.
Zlatan Vehabović, međunarodno priznati mladi slikar, trenutno promišlja slične stvari, barem kad govorimo o domu i sigurnosti koju mu pripisujemo. Tema novog ciklusa u nastajanju je „Sklonište“ (Shelter) i kako Vehabović sam kaže, bavi se interijerom i njegovom porukom, onim što zovemo domom, ali i psihološkom odrednicom prostora koja nam je esencijalna još od špilje, pa sve do današnjeg stana.
– To je samo prvi okidač, još zapravo nisam pretjerano na čistu s tim, motivacijski sklop nije do kraja razvijen – objašnjava mi u svom ateljeu dok se u pozadini nazire nedovršeno platno velikog formata. Goleme kompozicije i inače su njegov zaštitni znak, pa ga malo zadirkujem kako slika u mini-jumbo dimenzijama.
No Zlatan se ne da smesti:
– Ponekad mislim kako bih trebao to smanjiti, ali prvenstveno želim zabaviti sam sebe, a onda sve ostale, po mogućnosti. Gušt rada na velikim slikama je također ogroman, i to je jednostavno to. Imao sam sreće, slike su se manje-više i prodale, ali stvarno bi bilo praktičnije smanjiti ih.
No i dalje ga više muči novi ciklus s kojim je na samom početku, a za koji ima oko godinu dana da ga završi prije izložbe u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, što mu je, misli, vremenski taman.
– Ajde, malo je možda i na knap, ali stići ću…
Na pitanje je li ga novonastala obiteljska situacija i malo dijete nagnali na promišljanje te teme, motiva skloništa, doma i elementarne sigurnosti, kaže da ne, ali dodaje „da što si uži i specifičniji u motivima, to stvar postaje univerzalnija, a upravo to je problem ove serije.“
Pa dodaje:
– Trenutno je tema preširoko postavljena i zamišljena, kako bi mogla imati jasnu odrednicu. Tražim, tek sam počeo… I da, i inače se trudim krenuti široko u temu, što smatram da nikako nije pametno.
Zidom njegova ateljea u Studentskom centru, bijele prostorije koja odiše začudnom disciplinom bez obzira na nagnječene i načete tube raznih kolorita, dominira prvo platno iz nove serije, slika koja je prilikom mog prošlog posjeta Zlatanovom radnom prostoru bila tek neproklijalo zrno, dok se sad, kao nakon Big Banga, već vide formirane galaksije, i sve jasniji obrisi ideje koja strpljivo sazrijeva.
– Ma kakvi, uvijek se osjećam kao da sam na početku, to je nevjerojatno – odgovara mi kad ga pitam smatra li se već realiziranim mladim umjetnikom, kakvim ga često deklariraju s obzirom na njegovu dob od 32 godine.
– Čak imam velikih problema s tim. Mogu sebi priznati da sam neke stvari odradio i uspješno riješio, ali ne, ma kakvi, nisam ni blizu toga. S jedne strane to mi je i drago, i to me tješi – ne postoji već osvojen teren. To je iluzija.
Svaki novi rad je bitka koja kreće ispočetka, ali ima i nekog mazohizma u tom mom shvaćanju. Trebao bih naći novi princip, novi pogled prema svojoj struci. Na pitanje kako se odnosi prema mitu o Vehaboviću-radniku, Vehaboviću koji je svaki dan satima u ateljeu, Zlatan sve to potvrđuje.
– Da, ja radim, i svaki dan sam tu, ali i urednici tih intervjua moraju u sve napucati malo senzacionalizma. Taj moj napredak se beskrajno sporo zbiva, nisam najinteligentniji u napredovanju, moram utabati stazu nekoliko puta kako bi mi nešto ušlo u glavu.
Na moju tvrdnju da je samo temeljit, dodaje:
– Pa mislim da je to stvar inteligencije. Nekima je dosta jednom fulati da shvate poantu. Postoje više vrsta inteligencije, a ovo je tehnološka, radna inteligencija. Ali stvari se evidentno mijenjaju kad gledam stvari od prije pet godina u odnosu na sad. Moj rad je i dalje otvorena priča, što mi je na neki način i drago, ali to treba gledati kroz prizmu tog mog obrazovanja – objašnjava mi i nastavlja:
– Ma koliko god naša akademija slovila za tradicionalnu, za vrijeme studiranja nisam dobio dovoljno znanja o osnovnim postupcima slikanja. Tek sam nakon završetka faksa samostalno počeo otkrivati tehnologiju slikarstva, tako da mi je sad teško odvojiti moj rad od te potrebe da svladam osnovne zakonitosti tog medija.
I tu je Vehabović u pravu: zvuči čudno, zvuči upravo bizarno s obzirom na to da ga već dugo prati glas predvodnika najmlađe generacije slikara, sjajnog crtača i tehničara.
– S druge strane, ja sam uvijek krajnje skeptičan prema umjetničkom obrazovanju. Jedina prava korist svih umjetničkih škola i obrazovnih ustanova je sloboda koju ti daju – sloboda da te puste na miru. Mislim da je to za kreativnost doista važno. Jer mjerila su tu krajnje relativna; ponekad je bolje jednostavno dijeliti ambijent s petero ljudi koji će ti poslije biti frendovi, ako treba i dvije godine ne raditi ništa, samo upijati. Takve banalne stvari kasnije mogu biti puno važnije od drilanja u bilo kojem smislu.
Na moj komentar da je to neodrživo u kontekstu bolonjskog sustava i neoliberalne ekonomije, Zlatan uzvraća:
– Ali to je umjetnost, i umjetnost je takva. Kako možeš nekoga tome naučiti?
Govori kako je najveći problem naći svoje mjesto u tom panteonu:
– Ne mislim probiti se ili nešto takvo, nego doslovno – naći svoje mjesto, osjetiti da ono što stvaraš ima svoj teren i da može rasti, da može napredovati. Kad to shvatiš, ovo dalje su sitnice. To je ključ po kojem otpada gomila ljudi, i to je proces koji je presudan unatrag stotina godina, jer nije da postoji recept kako postati umjetnik. Kako god da to zvuči, jednostavna je činjenica da to ne može raditi svatko.
Vehabović je rođen u Banja Luci, a relativno nedavno je izjavio da si dopušta luksuz nerazmišljanja o BiH. Pojašnjava kako to nije stvar političnosti.
– Kronologija je sljedeća, 1994., s 12 godina, došao sam u Zagreb i više od polovice života sam u njemu. To su moje formativne godine.
Ipak, pomalo je revidirao svoju povijest odrastanja…
– Ne može se to zanemarivati, ne može se od toga pobjeći. Nema patetičnog sentimenta, ali postoji klica koja je vezana za geografiju, podneblje. No, nema se smisla zalijetati u definicije i kategorizacije nečega toliko kompleksnog poput odrastanja. Hrvatska je sad definitivno moja prva zemlja. Sve što sam napravio, napravio sam tu, sva podrška koju sam dobio je odavde, ali sazrijevanjem primjećujem dio Bosne u sebi s kojim se još nisam suočio.Odlučio sam ga ostaviti za drugo vrijeme, jer sada ne znam gdje to smjestiti.
Nova dimenzija osjećaja doma javila se, kaže, s djetetom, jer dom je gdje je obitelj. Tvrdi da ne gaji nomadski stav prema životu, pristup koji kreativna industrija propagira, primjerice i umjetničkim rezidencijama.
– Moja umjetnička praksa je takva da ju je jako teško dislocirati. Moj rad je uvjetovan i zahtijeva određenu vrstu infrastrukture. Meni treba određeni broj kvadrata koje mogu usmrditi svojim bojama, i u istom prostoru, po mogućnosti, ne spavati i ne jesti. Većina tih rezidencijalnih programa tako ne funkcionira.
Ovaj mladi slikar nedavno je dobio posao na Akademiji likovnih umjetnosti. Postao je asistent i predaje crtanje akta studentima slikarstva, kiparstva i grafike.
– Moram završiti i ranije upisani doktorat. Držim ga neprekidno „tu negdje“, ali morat ću ga aktivirati i konačno privesti kraju.
Jasno mu je da je profesura jako dobra stvar u smislu sigurnosti i stabilnosti, ali svjestan je i da nosi i vrlo visoku cijenu. Novi predavač na zagrebačkoj Akademiji stoga i te kako misli na umjetničku oštricu koju dosta umjetnika stalnim poslom istupi, ili, ne daj Bože, potpuno izgubi…
Tekst: Neven Vulić
Fotografije: Damir Žižić
Tekst je objavljen u Jet Set Magazinu broj 136