U daruvarskoj poliklinici „Arcadia“ posjetili smo dr.sc. Jadranka Kovjanića, iznimnog liječnika koji se bavi plastično-rekonstruktivnom, a zadnje desetljeće i estetskom kirurgijom
Primarijus dr.sc. Jadranko Kovjanić ugledno je ime estetske kirurgije u Hrvatskoj. Kao specijalist opće kirurgije i subspecijalist plastično-rekonstruktivne kirurgije, od 2017. godine šef je kirurgije bolnice u Sisku, te stalni vanjski suradnik u daruvarskoj poliklinici Arcadia. Uz stalno usavršavanje na poslu, intenzivno se bavi znanstvenim radom i u svom poslu istinski uživa. Međutim, nipošto ne zapostavlja ono malo slobodnog vremena što ga ima, pa se veoma aktivno bavi fitnessom, tenisom i planinarenjem. Autor je više stručnih i znanstvenih radova objavljenih u domaćoj i međunarodnoj stručnoj literaturi, izuzetno iskusan na području kirurgije i traumatologije, a interes za plastičnu kirurgiju i sve veće potrebe za zbrinjavanjem kompleksnih ozljeda, odveo ga je do uže specijalizacije, odnosno bavljenja rekonstrukcijskom kirurgijom. Već više od desetljeća bavi se estetskom kirurgijom, uz brojne i neprestane domaće i međunarodne edukacije.
Posjetili smo ga jedan dan u daruvarskoj poliklinici Arcadia, kako bi uhvatili dio njegovoga ritma i – ostali zatečeni kojom vedrinom i svježinom zrači neposredno nakon obavljene dugotrajne i kompleksne operacije. O svom pozivu govori na skromni i još uvijek idealizirajući način:
– Znam da možda zvuči kao klišej, ali ja sam doista izabrao medicinu jer je pomagati ljudima najljepši posao, bio sam uvjeren u plemenitost tog zanimanja. Već od prve godine fakulteta želio sam biti kirurg, makar sam se jako bojao da u tomu neću uspjeti, jer je tada bilo teško dobiti željenu specijalizaciju. Kirurgija me privlačila jer liječiš direktno svojim rukama i rezultati su brzo vidljivi. Tako sam i počeo kao opći kirurg. Najljepše u svemu je to što ta početna uvjerenost u plemenitost ovog zanimanja, nakon svih ovih godina nije baš nimalo splasnula i sa svakom novom godinom sve sam sretniji što sam izabrao upravo ovo zanimanje – govori na početku našeg razgovora doktor Kovjanić.
Kirurgija, pogotovo plastično-rekonstruktivna, poprilično je zahtjevna i odgovorna grana medicine, pa nas je stoga zanimalo otkud uopće ljubav baš prema toj grani i smatra li se ponekad i kreatorom nečeg novog. Naime, vizualni aspekt rada estetskog kirurga (pored svih zdravstvenih pretpostavki), jako je bitan dio konačnog rezultata i tu liječnici moraju „hodati“ tankom linijom između želja i očekivanja s jedne strane, a realnosti i mogućnosti s druge. Doktor Kovjanić potvrđuje kako ga je plastična kirurgija vrlo brzo očarala i kako jako dobro pomiruje ta dva aspekta estetske kirurgije te kako u tome nalazi svoj mir:
– Rekonstrukcijski dio me oduševljava raznim mogućnostima povratka funkcije i oblika; u tom području stalno se osjećate kao da ste na nečem novom. Svaki pacijent je izazov jer se ne radi o jednoj grupi bolesti već o različitim stanjima i različitim ozljedama. Što više znate, imate osjećaj da pomičete granice. I pacijent i doktor su podjednako sretni kada čovjek opet može hodati, micati prstima… A estetska kirurgija, kao dio plastične kirurgije, ima još jedan element koji može biti nepredvidljiv. To je estetsko zadovoljstvo pacijenta. Znamo da ljepota nije za sve jednaka, pa tako u estetici morate i ispunjavati želje, razumjeti ih, a opet se držati medicinskih pravila. Nije rijetko da odbijem učiniti neki estetski zahvat jer jednostavno smatram da će naškoditi pacijentu. Isto je tako kada naiđem i na neka nerealna očekivanja. Uspješnost u estetskoj medicini je kombinacija stručnosti, umjetnosti i osjećaja za pacijenta.
Ono čime se doktor Kovjanić svih ovih godina, pored svog rada u bolnicama, bavi (i to veoma uspješno i produktivno) je znanstveni rad. Autor je više stručnih i znanstvenih radova objavljenih u domaćoj i međunarodnoj stručnoj literaturi. Pitamo ga kako kotira naša estetska kirurgija, pa i on osobno, na međunarodnoj pozornici, a u pogledu edukacije, stručnosti, a i u slijeđenju najnovijih standarda?
– Kada sam se počeo baviti kirurgijom učili su me da se to tako radi jer je „On“ to tako rekao. Tada je kirurgija bila većim dijelom iskustvena i slušalo se „učitelja“ koji je radio kako je naučio od nekog autoriteta, a smatrao je da je tako najbolje i po vlastitom iskustvu. Zato sam se počeo baviti znanošću, kako bih što više naučio o znanstvenom pristupu i eventualno i ja nešto pridonio. U 25 godina mnogo se toga promijenilo, prvenstveno zahvaljujući informatizaciji. Sada u samo nekoliko minuta možemo doznati kako se neki problem rješava bilo gdje u svijetu. Internet, znanstveni časopisi, seminari, kongresi, webinari… sve nam je mnogo dostupnije. Kada razgovaram s kolegama iz primjerice Amerike, vidim da jednako radimo operacije i to me raduje. Razlika može biti jedino ako se radi o postupcima koji zahtijevaju specijalnu tehnologiju. Hrvatski liječnici su jako dobro educirani i stručni i zbog toga su cijenjeni u svijetu. Kako je globalna povezanost velika, svaki znanstveni rad ima utjecaj na daljnji razvoj medicine, stoga se radujem i svakom svom doprinosu tome. Važno je da ne zaostajemo u primjeni najnovijih standarda, naravno, u skladu s našim mogućnostima.
U daruvarskoj poliklinici Arcadia malo-pomalo postao je zvijezda estetske kirurgije. Spomenuta poliklinika prva je ustanova takve vrste u Hrvatskoj, a njen osnivač i dugogodišnji direktor, dr. Bojan Ignatovski, iako u zrelim godinama za ovaj posao, još uvijek je aktivan i na vrhunskoj je razini. Slovi za vrhunskog estetskog kirurga, a jednako tako i za mentora, što doktor Kovjanić odmah potvrđuje:
– Doktora Ignatovskog iznimno cijenim. Divim se onom što je postigao i kao kirurg i kao poduzetnik u privatnoj medicini. Za sve to je trebalo puno znanja i hrabrosti. Praktična sposobnost i preciznost, koja je jako važna u estetskoj kirurgiji, na zavidnoj mu je visini. Zahvalan sam mu što mi je nesebično predao svoje veliko iskustvo u ovoj grani kirurgije. Tako sada uz svoju sklonost stalnom učenju, na osnovi vlastitog iskustva i temeljem onoga što sam naučio od dr. Ignatovskog, mogu dosta ponuditi pacijentima.
Prilikom rekonstrukcijske kirurgije, pogotovo kompleksnih ozljeda, jako je važno pokušati zadržati što je više moguće funkciju i formu tijela, a dijelovi tijela koji podliježu takvim operacijama su, dakako, različiti. U čemu vidi najveći izazov?
– Komplicirane rekonstrukcije, naoko „nemoguće“, najveći su izazov. Granice postoje, vlastite i opće, i važno je biti njih svjestan. Upravo tu je najvažnije iskustvo. Nekad je bolje odustati od kompliciranih i dugotrajnijih postupaka te izlaganja pacijenta dodatnom riziku. Jako sam sretan kada pacijent radi sa šakom koja mu je bila potpuno amputirana, kad piše vraćenim odrezanim prstom, hoda s nogom koja je bila smrskana i spremna za amputaciju ili mi se nasmije licem kojem je polovicu odgrizao vuk. A u nabrojenim i sličnim situacijama ne jednom sam se našao… Uspješan posao i saznanje da sam nekom pomogao čini me jako sretnim.
Estetska kirurgija kod nas je još uvijek dosta demonizirana…
– Ona je nešto o čemu svi imaju mišljenje: ili je podržavaju ili su jako protiv smatrajući je nečim neprirodnim, nezdravim, nemoralnim. No, estetska kirurgija prati sve principe znanosti i zdravstvene kontroliranosti. Postupci koji se primjenjuju prolaze znanstvene i zakonske provjere, kao i bilo koji drugi lijek ili zahvat. Drugo je pitanje ljepote i opravdanosti. S obzirom na to da se radi o elektivnim zahvatima i uglavnom na zdravim pacijentima, rizik od komplikacija je mnogo manji nego u ostalim kirurškim djelatnostima. Oprez je međutim tim veći jer komplikaciju teže doživljavaju i pacijent i kirurg zato što postupak nije bio apsolutno potreban kao kad je riječ kod neke bolesti. Dodatni pritisak i recimo motiv za kvalitetom je i to što se usluga direktno plaća. Na estetsku kirurgiju treba gledati kao na radikalniji oblik drugih postupaka koji se rade radi ljepote kao što su frizura ili šminkanje. Nitko mi ne može reći da ne treba ispraviti klempave uši ili kukasti nos, ako to nekoga čini nesretnim. A gdje je tek granica s dojkama, trbuhom, licem? Ako to nekoga čini sretnim, a nije medicinski neprihvatljivo, treba to napraviti. Ja osobno volim što prirodnije rezultate i odbijam raditi ekstremne stvari koje po meni – poružnjuju.
U nekim zemljama, poput Brazila, estetska kirurgija rangira se kao sve ostale potrebe u medicini, pa pacijenti estetske zahvate mogu raditi na teret zdravstvenog sustava. Prema tamošnjim tumačenjima potreba za estetskim rangira se kao osnovna ljudska potreba, jer pozitivno utječe na stres, depresiju i slično. Doktor Kovjanić se slaže da je ljepota, na kraju krajeva, jedna od ljudskih potreba:
– Ne samo da se osoba osjeća bolje, samopouzdanije i sretnije, nego izgled općenito ima utjecaj na život. Mora se razbiti tabu i jasno reći kako ljepše osobe lakše napreduju u poslu i lakše si nađu životnog partnera. Važno je i kako se tko doživljava – tvrdi.
Naš sugovornik smatra da medicina u europskim zemljama neće ići u smjeru kojim je otišao Brazil, prvenstveno zato jer su indikacije za takve operacije subjektivne:
– Nisu uvijek odstupanja od onog što smatramo normalnim i lijepim u korelaciji s poteškoćama i željama pacijenta. Treba isto tako znati da i u Brazilu kvalitetnije operacije kod iskusnih liječnika možete obaviti samo privatno.
Posao koji svakako nosi određenu dozu stresa iziskuje neki „ispušni ventil“:
– Svako slobodno vrijeme koristim za fizičku aktivnost što mi daje relaksaciju od stresa i snagu za dugotrajne operacije. Redovito igram tenis, kod kuće imam kompletnu teretanu, trčim i planinarim kada god to stignem.
Kao otac dvoje sinova – koji su krenuli njegovim stopama (obojica studiraju medicinu) – izuzetno je ponosan na njih, pogotovo jer taj njihov izbor nije bio dio njegovog inzistiranja.
– Njihova odluka njihov je izbor, no ipak vjerujem da sam im na neki način bio uzor i da su, gledajući moj rad, donijeli te odluke. I mislim da nisu pogriješili.
Svakom liječniku koji drži do sebe i stručnog usavršavanja, osim rada koji govori sam za sebe, na neki je način „kruna karijere“ pokrenuti svoju polikliniku i napraviti brend od vlastita imena ili pak postati suvlasnikom neke ustanove u kojoj radi i gdje voli raditi. Doktor Kovjanić nam potvrđuje kako je za njega bio veliki korak i samo djelomično izaći iz sigurnosti državne bolnice u privatno područje, što smatra putem prema konačnom potpunom odlasku u privatnu kliniku. Svjestan je toga da nije dovoljno samo mnogo i kvalitetno raditi u svrhu snaženja imena kao svojevrsnog brenda, već je tu i mnogo drugih elemenata koji se još moraju posložiti i s kojima je spreman uhvatiti se ukoštac u nadolazećim godinama.
