Sjajna gledanost „Dnevnika Pauline P.“, filma za djecu nastalog po motivima romana Sanje Polak, bila je povod za razgovor s redateljem Nevenom Hitrecom
Ako ste odrastali sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoljeća, zacijelo ste i po nekoliko puta pogledali filmove kao što su „Družbe Pere Kvržice“ (1970.), „Vuk samotnjak“ (1972.) ili „Vlak u snijegu“ (1976.) , te bezvremenske bisere dječje kinematografije, koji su mnogima obilježili djetinjstvo, a čijih se pojedinih scena i dandanas rado prisjećamo. U posljednja dva desetljeća hrvatska kinematografija producirala je na desetke dječjih filmskih naslova, no njihova je ponuda, slažu se mnogi, i dalje u priličnom deficitu u odnosu na potražnju, a tek poneki noviji film ove kategorije doživi zapaženiji uspjeh.
S velikim je stoga nestrpljenjem, i gužvom pred blagajnama, nedavno dočekan novi film za djecu „Dnevnik Pauline P.“, nastao po motivima romana Sanje Polak, premašivši očekivanja čak i onih najoptimističnijih. Samo u prva dva mjeseca prikazivanja, od premijere u ožujku ove godine, film je pogledalo preko 70.000 gledatelja, što je za hrvatske prilike spektakularan uspjeh. Režirao ga je Neven Hitrec (56), autor niza nagrađivanih dokumentarnih i igranih filmova, od kojih se ističu „Dvorana“ (1993.), „730 dana poslije“ (1993.), „Snivaj zlato moje“ (2005.) i drugi. Uspjeli smo ga uhvatiti upravo pred pripreme za putovanje na Velebit, gdje inspiriran osobnim iskustvima snima svoj novi dugometražni dokumentarni film o toj veličanstvenoj planini.
Privlače vas planine?
– Cijeli život sam po planinama. Još kao dijete obožavao sam s roditeljima ići na Sljeme, a kasnije sam nastavio dalje istraživati, najviše po Hrvatskoj i Sloveniji. Zato ovaj dokumentarac o Velebitu nastojim napraviti što intimnijim, kroz gotovo poetsko-esejistički pristup planini i njezinoj energiji toliko drugačijoj od ove naše urbane. Počeo sam ga snimati još 2018. godine, ali onda je korona sve prekinula. Sad nastavljam…
Nakon uspješno odrađenog filma „Dnevnik Pauline P.“, i svih popratnih događanja oko njega, dobro će vam doći kratki bijeg u planinski mir…
– Apsolutno! Sad ste me podsjetili na američkog redatelja Terrencea Malicka, on ima takav običaj. Dođe na set, napravi veliki film sa 100 uloga, i nakon toga ode na Himalaju ili otputuje u Aziju. Uglavnom – nestane. (smijeh) Dobro se katkad odmaknuti i napuniti baterije.
Niste baš osoba od evenata i gužve; rijetko vas se može sresti na filmskim događanjima…
– Da, nisam taj tip. Katkad mi je, ako nisam posebno dobre volje, baš tlaka otići među ljude. U takvim situacijama, potreban je silan napor da bi čovjek izgledao sretan i zadovoljan. Ja to niti ne pokušavam: kad sam lošeg raspoloženja, na meni se to odmah vidi i prepozna.
Glumci i umjetnici s kojima ste dosad snimali opisuju vas kao iznimno dobru, mirnu i ugodnu osobu s kojom je divota surađivati. To se donekle kosi s generalnom predodžbom o redateljima kao pomalo nervoznim i glasnim tipovima koji galame po setu. Na koji način postižete autoritet?
– Jako mi je važna dobra atmosfera. I zato prije samog snimanja radim temeljite pripreme i pokušavam što bolje upoznati ljude s kojima ću raditi. Taj privatni moment mi je jako bitan. Dakako, nemoguće je sa svima biti blizak, ali ako se poklopi energija među ljudima, ako imamo neke zajedničke teme, svjetonazore, onda je cijeli proces puno ugodniji. A autoritet? Znate onaj lik Doktora Mabusea? E pa, oni ni ne znaju da ih zapravo sve držim pod kontrolom. (smijeh)
Imate li neku stalnu garnituru suradnika s kojima preferirate raditi?
– Od autorske ekipe, montažer Slaven Zečević i kompozitor Darko Hajsek osobe su s kojima sam radio sve svoje filmove. S Draganom Markovićem dokumentarac „Povuci-potegni“, a sad, evo, i „Paulinu“. Volim surađivati s ljudima u koje imam povjerenja. A što se glumaca tiče, imao sam priliku raditi s generacijom velikih glumaca, poput Vanje Dracha, Vlatka Dulića, Vere Zime, Ive Gregurevića, a danas su pak tu nove sjajne generacije.
Često se u javnosti čuje komentar kako današnje generacije glumaca nemaju više onaj zvjezdani status kakav su nekoć imala velika glumačka imena, primjerice ova koja ste upravo nabrojili. Što se to promijenilo?
– Treba imati na umu da je tadašnje jugoslavensko tržište bilo šest do sedam puta veće od ovog našega danas. Samim time se donekle izgubio taj „zvjezdani sjaj“ i vjerojatno niti jedan glumac nema onakav tretman kakav su za vrijeme Jugoslavije imali određeni glumci.
Piše: Sonja Staničić
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
