Nedavno je obilježila tri desetljeća rada na HRT-u, a sljedeće godine proslavit će desetogodišnjicu na čelu Vijesti iz kulture, kasnonoćne emisije koju brojni gledatelji ritualno iščekuju prije odlaska na počinak
Kad je ugledate na televizijskom ekranu i začujete njezin izražajni i istodobno umirujući glas, jasno znate da upravo slijede minute posvećene kulturi. Ona je Zrinka Turalija, urednica HRT-ove Redakcije kulture u Informativno-medijskom servisu, novinarka bogatog iskustva, majstorica javljanja uživo u središnji Dnevnik te urednica i voditeljica Vijesti iz kulture.
Kroz godine novinarstva nanizala je intervjue s velikim imenima svjetske kulturne scene te izvještavala iz svih dijelova svijeta, uključujući SAD, Kinu i Argentinu. Nedavno je obilježila tri desetljeća rada na HRT-u, a sljedeće godine proslavit će desetogodišnjicu na čelu Vijesti iz kulture, kasnonoćne emisije koju brojni gledatelji ritualno iščekuju prije odlaska na počinak, a koja u samo devet minuta uspijeva donijeti sve najaktualnije i najzanimljivije teme s domaće i svjetske kulturne scene. Zrinkin kontakt u svojim mobitelima pažljivo čuvaju, i u oči svakog novog projekta aktivno rabe, direktori, PR-ovci i ravnatelji svih domaćih kulturnih institucija jer u internim umjetničkim krugovima vrijedi ona: „Nije se dogodilo, ako nije bilo u ViK-u“.
Sa Zrinkom smo sjeli na kavu nedaleko Prisavlja, njezinog televizijskog doma. Mobitel joj neprestano zvoni, no ona vedro i sasvim smireno daje jasne upute suradnicima vezano uz emisiju koja će se navečer emitirati. Planirana jednosatna kava neprimjetno će se pretvoriti u gotovo trosatnu, jer s ovom rođenom Vinkovčankom, majkom dvojice sinova, lako se sprijateljiti, a svojom će vas iskrenošću, toplinom i neposrednošću nagnati da s njom spremno podijelite sve svoje misli i brige. I sama je, priznat će nam, svjesna da joj se kolege i prijatelji začudno spremno povjeravaju, nerijetko dijeleći s njom duboke intimnosti i životne probleme, što između ostalog ima zahvaliti posjedovanju jedne vještine koja je danas toliko zanemarena, a to je – pažljivo slušanje. No, ovoga puta došao je red da okrenemo uloge te da mi preuzmemo ulogu slušača i ispitivača, a da ona bude ta koja će nam spremno i otvoreno otkriti mnoge zanimljivosti iz svijeta novinarstva i televizije, ali i poneke detalje iz svog privatnog života.
Krenimo najprije od poslovnih tema… U trećem mjesecu sljedeće godine Vijesti iz kulture proslavit će 20 godina svog postojanja. Impresivna brojka, nije li?
– Zaista jest. Pritom je važno spomenuti da je ViK jedina takva emisija u hrvatskom medijskom prostoru u ova dva desetljeća. Ne postoji medij koji sustavno prati kulturnu scenu i pred oči javnosti donosi najrelevantniji, pomno probran sadržaj. Neki na to mogu gledati iz perpektive – “lako vama, vi nemate konkurenciju” – što je potpuno legitimno. Tržište je nemilosrdno i konkurencija te tjera da jače grizeš. Međutim, mi se unutar redakcije nikada na tu činjenicu nismo oslanjali nego neprestano „grizemo“ i podižemo ljestvicu, o čemu uostalom svjedoče reakcije i broj gledatelja.
Jedan od razloga nedostatka konkurencije možda je i taj što format emisije koji prezentira kulturu nije dovoljno atraktivan za komercijalne televizije?
– Mediji, znamo, danas lete za žutilom i da bi kulturni sadržaj dospio u komercijalni medijski prostor mora u sebi sadržavati senzaciju. No, mi smo javni servis čija uloga nije samo da informira, nego i da educira.Već sada se kao društvo borimo s modernim tehnologijama i s publikom koja nam poput pijeska curi kroz prste, a neke ozbiljne statistike najavljuju da bi se za deset-dvadeset godina moglo dogoditi da više gotovo nećemo imati publiku koja ide u kazalište, na koncerte, u muzeje. Upravo stoga europske kulturne politike izdvajaju značajan dio sredstava upravo za razvoj i odgoj publike, jer su shvatili da je potrebno reagirati i poduzeti sve moguće mjere da do toga ipak ne dođe.
Klasična kultura kod nas se još uvijek percipira kao svojevrsni prestiž, oblik razonode namijenjen tek uskom krugu ljudi. Budući da ste izvještavali iz cijelog svijeta, kakve dojmove nosite iz drugih svjetskih metropola?
– Imam jednu baš zanimljivu uspomenu na tu temu. Prije koju godinu pozvana sam pridružiti se Zagrebačkoj filharmoniji na turneji po Kini i napraviti veliki prilog. Obišli smo četiri njihova najveća grada, uključujući Šangaj gdje smo bili stacionirani. Tada sam saznala jedan nevjerojatan podatak: u toj tehnološki nevjerojatno naprednoj zemlji, većina ljudi uopće ne zna tko je Mozart! Mnogi nikad nisu čuli za njega, kao ni za druge velikane klasične glazbe. Jednostavno, to nije obuhvaćeno njihovim sustavom obrazovanja. Usprkos nedostatku predznanja, dvorane su bile krcate, a među publikom bilo je mnoštvo mladih ljudi koji su na koncert došli u trenirkama, donijeli grickalice. Njima je odlazak u kazalište poput odlaska u kino. Na kraju večeri šokiralo nas je na koji je način ta glazba na njih utjecala. Bili su izbezumljeni od doživljaja, kao da se radi o putu na drugi planet. A budući da Kinezi nemaju običaj pljeskati nego svoje oduševljenje izvedbom iskazuju udaranjem nogama o pod, bogme se dvorana tresla (smije se).
Piše: Sonja Staničić
Fotografije: Maroje Vučićević
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
