U iščekivanju novog albuma koji će svjetlo dana ugledati krajem godine, naša je suradnica razgovarala s Vannom o ambicijama, očekivanjima, izazovima, padovima i postignućima njezine tridesetogodišnje glazbene karijere
Tri desetljeća nakon što je zagrebačka grupa E.T. poharala Hrvatsku i regiju svojim hitom “Tek je 12 sati” – nakon kojega su ubrzo uslijedili i mnogi drugi, poput “Ja ti priznajem” ili “Da ti nisam bila dovoljna” – diljem našeg dijela svijeta i dandanas praktički je nezamisliv izlazak na kojemu se ne bi zaplesalo na barem jednu od tih pjesama. Lice Electro Teama i njihova koautorica, Ivana Vrdoljak – Vanna, s glasom koji joj je priskrbio epitet najljepšeg vokala hrvatske estrade, u međuvremenu je ostvarila zavidnu samostalnu karijeru u pop glazbi, s dosad objavljenih 12 solo albuma na kojima je surađivala s različitim glazbenicima, eksperimentirala s različitim žanrovima i za koje je dobila niz vrijednih nagrada, među kojima i nekoliko Porina za najbolju žensku vokalnu izvedbu.
Ivana Vrdoljak (1970.) djetinjstvo i mladost provela je u rodnoj Koprivnici, gdje je završila osnovnu, srednju i glazbenu školu. U Zagrebu je studirala engleski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu. Prvi je put javno nastupila 1980. godine na smotri mladih talenata, a karijeru je započela u radijskoj emisiji “Demo X” s voditeljem Bahrijom Golubovićem. Nastupati je počela s Ilanom Kabiljom s kojim je snimila desetak pjesama, a od 1993. pridružuje se E.T.-ju. Nakon raspada benda 1998., posvećuje se solo karijeri te na poziv Boška Petrovića nastupa na Prvom hrvatskom jazz saboru, potom snima duet s Gibonnijem, a 2001. predstavlja Hrvatsku na Pjesmi Eurovizije u Kopenhagenu, osvojivši s pjesmom „Strings Of My Heart“ visoko deseto mjesto. Lani je Vanna obilježila tri desetljeća karijere velikim rasprodanim koncertom u zagrebačkoj Areni. U braku je s redateljem Andrijom Vrdoljakom s kojim ima dvoje djece, a proteklog srpnja postala je i – baka. Ove godine pjesma koja ju je proslavila (“Tek je 12 sati”) slavi 30. rođendan, a Vanna je nedavno najavila novi album za koji piše i stihove i glazbu. Album u izdanju Croatia Recordsa izlazi potkraj 2023., a tim povodom razgovarali smo o ambicijama, očekivanjima, izazovima, padovima i postignućima njezine tridesetogodišnje glazbene karijere.
Kad se spomene vaše ime, svatko odmah zna o kome je riječ. Kako je to biti osoba o kojoj svi misle da sve znaju? Opterećuje li vas to ponekad? Umorite li se ikad od očekivanja drugih? Što je s vašim očekivanjima od sebe – jeste li strogi prema sebi, mislite li uvijek da morate biti bolji danas nego što ste bili jučer?
– Uh, jako kompleksno pitanje! Za početak, puno više promišljam o tome kako se prezentiram publici nego prije, bar mi se tako čini, ali može biti da ne pamtim dobro. Naime, ne skladištim uspomene, ne pohranjujem podatke i ne vodim evidencije, pa se teško uspoređujem s onom Vannom od prije; važna mi je samo ova sada. Tu vjerojatno griješim, jer su ljudi o meni davno stvorili neki svoj čvrsti ili polulabavi stav i uglavnom ga nisu skloni mijenjati, a to je šteta. Obično je šteta kada ljude strpamo u ladice i ne damo im van – time zapravo zakidamo sebe jer sigurno propuštamo nešto lijepo. Svaka moja nova pjesma ili novi koncert je mala prilika da ponudim ljudima nešto lijepo, novo, originalno i nadam se – uzbudljivo. Zato ipak puno očekujem od sebe, a od ljudi očekujem da ne robuju predrasudama i da dozvole nama koji se izražavamo glazbom da to činimo kako želimo, jer u protivnom se svi vrtimo u dosadnom krugu u kojem je dovoljno zadovoljiti minimum naših potreba i ne dopustiti ničemu novom da nam tu dosadu remeti.
Imali ste jedva nešto više od dvadesetak godina kad vas je snašla slava s grupom E.T. Kako se netko tako mlad nosi s instant-popularnošću? Pretpostavljam da ste odonda jako puno naučili, sazreli. Što ste najbitnije naučili kroz svoju umjetnost i od nje?
– Popularnost i umjetnost zapravo nemaju nikakve veze i ustvari je puka slučajnost da se te dvije kategorije sljube u jednoj osobnosti. Ja sam valjda popularna, ali se ni danas s tim ne nosim s lakoćom; nisam baš neki vrli celebrity, zaista. A onda imate bogomdane celebrityje koji to rade s takvom lakoćom da je to divota za gledati; rubno izazivaju zavist. I ja pomalo od njih učim kako biti popularan na fora način, ali sam ipak najviše naučila iz iskustva i grešaka. Proces i dalje traje (smijeh). Ali što sam naučila o glazbi? Eh, pet života mi ne bi bilo dovoljno da kažem – eto, sad sve znam! Ali ipak sam nešto naučila: upoznala sam jako dobro svoj glas i kako s njime postići to što bih željela, znam koje su mu jake strane, a gdje se moram “pritajiti”, naučila sam da je tekst beskrajno bitan i da ga treba znati ispričati, ali uz to i stalno svjedočim nekim apsurdima koji se ne bi trebali događati, a to je npr. floskula da će ti svi vjerovati ako si autentičan. Na žalost, to nije uvijek točno.
Jeste li oduvijek znali da imate vrhunski glas ili je možda postojala neka konkretna prekretnica u vašem životu, neki događaj kojega se možete prisjetiti, nešto što vas je “osvijestilo”, kada ste shvatili da želite upravo od glasa napraviti karijeru?
– A ne znam… Htjela sam pjevati i snimati pjesme i to ne bilo kakve, nego onakve kakve su se meni sviđale. Mnoge mlade cure danas žele samo da ih netko primijeti i kaže im što da rade sa sobom; vole pjevati, ali da li fatalno vole glazbu – e, to je pitanje! Na kraju to završi tako da budete nova naslovnica, skupite puno followera na Instagramu i zadovoljite se s “ajme, nestvarno si lijepa” komentarima. Moje želje tada su bile da nađem neke glazbene istomišljenike, neku ekipu koja bi htjela raditi modernu glazbu kakvu sam slušala i sama, pa da zajedno osmislimo kako će sve to i izgledati, da budemo vjerni svojoj ideji, a ne ideji nekog “tko zna bolje”. Moj glas? Oduvijek ga imam, ali se trudim sve bolje s njime izražavati, nadam se da mi uspijeva. Jednom davno mi je susjed rekao da bi me najradije stavio u krletku da mu po cijele dane pjevam. Susjed nije bio baš od velikih riječi tako da to i danas smatram jednim od najljepših komplimenata.
Piše: Gea Vlahović
Fotografije: Matea Smolčić Senčar & Filip Bušić
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
