Petar Pismestrović, Hrvat rodom iz Srijema, prije tri desetljeća preselio se iz Zagreba u Klagenfurt. Danas ide u red vodećih austrijskih političkih karikaturista
Mnogi stariji čitatelji zasigurno se dobro sjećaju karikatura i ilustracija Vjesnikovih izdanja 70-ih i 80-ih s potpisom Petra Pismestrovića. Ti vrlo originalni radovi, čiji se stil lako prepoznaje i na današnjim naslovnicama Kvizorame, ostali su u dobrom sjećanju. Ako se pitate zašto ih ne susrećemo češće i u drugim izdanjima, odgovor je jednostavan: Petar Pismestrović, koji je danas austrijski državljanin, živi i uspješno radi u Klagenfurtu. Rođen je u Srijemskoj Mitrovici 1951.godine. Premda je u Zagrebu studirao političke znanosti, politikom se počeo baviti na sasvim drukčiji način. Nakon lijepog ali i burnog djetinjstva, umjesto studiju posvetio se karikaturi. Prvu je objavio 1968. te je vrlo brzo počeo djelovati kao profesionalni karikaturist, surađujući s više od 40 različitih tjednika i dnevnih listova. Organizirao je više desetaka samostalnih izložbi te sudjelovao na brojnim izložbama i festivalima karikature širom svijeta (desetak prvih nagrada), a bio je i jedan od utemeljitelja Hrvatskog društva karikaturista. Početkom 90-ih Pismestrović se preselio u Austriju, gdje je već dulje vremena među najcjenjenijim političkim karikaturistima i radi za Kleine Zeitung. Uz taj posao, objavljivao je i u New York Timesu, International Herald Tribuneu, Le Mondeu i mnogo drugih cijenjenih izdanja. S Pismestrovićem smo porazgovarali o zanimljivom životnom putu, već više od pola stoljeća dugoj karijeri, a povodom njegova 70. rođendana koji slavi ove godine.
Ove godine navršavate sedamdesetu. Kako doživljavate tu dob?
– Da, ove godine dolaze te magične godine s prvim brojem sedam… Sjećam se vremena kad sam bio mlad i kad su mi se ljudi od sedamdeset činili kao metuzalemi. Danas mi se ne čini tako, barem kad sam ja u pitanju. Možda je to stoga što volim svoj posao, što se nisam fizički istrošio.
Kakvo vam je bilo djetinjstvo i je li istina da vas je na crtanje potakla jedna nezgoda?
– Potječem iz skromne obitelji, otac je bio radnik, a majka kućanica. Živjeli smo na periferiji, u zelenilu vrbika pokraj Save. Imao sam burno djetinjstvo, bio sam jako znatiželjno i živo dijete. Svake sam godine barem jednom bio u bolnici. S nepunih četrnaest napravio sam mačeve od drveta i mačevao se s vršnjacima. U jednoj takvoj borbi dobio sam vrhom mača ispod oka i završio na očnom odjelu bolnice u Srijemskoj Mitrovici. Tamo sam iz dosade počeo crtati. Tako sam nacrtao jednu medicinsku sestru i kad je taj moj uradak ugledao liječnik, rekao mi je da bi mi bilo pametnije da crtam nego da se igram mačevima. Otad sam počeo sve više crtati, a manje se igrati. Otac mi je umro kad mi je bilo jedanaest; majka je ostala sama s petoro djece, a rano sam izgubio i brata. Kao dvadesetogodišnjak došao sam u Zagreb; živio sam u Vlaškoj 5, u strogom središtu grada.
Zašto ste se odlučili baš za karikaturu?
– Prvo što sam u životu otkrio bio je strip. Divio sam se crtačima stripa. Međutim, karikaturu sam mogao završiti u jednom danu, a strip ne i to je možda prevladalo. Osim toga, još u osnovnoj školi crtao sam likove iz čitanki; svidjelo mi se crtati ljudska lica. Nakon osnovne škole morao sam silom prilika na zanat. Te tri godine intenzivno sam crtao, u školi i na poslu. Sve su moje knjige i bilježnice bile pune crteža. Umjesto za gablec, novac sam davao za tuš, pera, papir. Kad sam vidio da se u sportskom magazinu Tempo, kao i Sportu i Sportskim novostima objavljuju karikature, postao sam još uporniji. Naravno nije to bilo lako, nisu moji radovi odmah bili objavljivani. Dobro naravno pamtim da se moja prva karikatura pojavila 1968. u Tempu; bilo mi je sedamnaest i cijeli svijet je bio moj.
Tko su vam bili najveći uzori među karikaturistima?
– Prvi uzor bio mi je beogradski karikaturist Paja Stanković, a za Rudija Stipkovića sam saznao nešto kasnije putem Sportskih novosti u kojima su izlazile njegove karikature. Stipkovića sam upoznao prilikom mog prvog posjeta Zagrebu, kad mi je bilo dvadeset. U srdačnom razgovoru dao mi je neke naputke kako raditi rekavši mi da ako se mislim ozbiljno baviti karikaturom i ako dođem u Zagreb da mu se javim. U Zagreb sam se preselio nakon vojske. Moja želja je bila da se bavim karikaturom, ali ujak mi je našao posao u „Toploti“. Nakon mjesec i pol dana dao sam otkaz, jer sam znao ako tamo nastavim, da od mojih snova neće biti ništa. U početku je bilo teško, čak sam prodavao svoje crteže ispred „Varteksa“ na današnjem Trgu bana Jelačića da bih se mogao prehraniti. I to je bila točka kad sam odlučio promijeniti svoj život: otišao sam u Vjesnik kod Rudija Stipkovića i kad sam mu objasnio svoju situaciju, rekao mi je: „Dođi sutra, bumo nekaj našli.“ Sutradan me odveo Nenadu Brixiju koji mi je dao da nacrtam nekoliko ilustracija, onako za probu. Nakon jednog promašaja ipak sam uspio. A onda mi je naručio pravu ilustraciju s temom Divljeg zapada koja je objavljena na naslovnici Laso romana. Za tjedan dana predložio mi je da crtam karikature popularnih ličnosti za Tinu, magazin za tinejdžerke. Eto tako je sve počelo.
Na kraju niste završili Fakultet političkih znanosti, već ste se potpuno posvetili karikaturi. Je li za vas ona umjetnost ili novinarstvo?
– Studirati sam prestao na četvrtoj godini uvjerivši sebe da onaj tko ima talent ne treba fakultet. Zapravo sam imao toliko posla da jedno s drugim više nije išlo… Još ni danas nije potpuno razjašnjeno što je to karikatura – umjetnost ili novinarstvo. U sebi ima elemente i jednoga i drugoga. Ja bih rekao da je ona umjetnost primijenjena za novinske potrebe, kao i ilustracija. No, karikatura, za razliku od ilustracije, ima i određenu humorističku notu i kritičku poruku.
Veći dio vašeg posla danas otpada na političku karikaturu. Koliko za to trebate pratiti dnevnu politiku?
– Politička karikatura, kojom sam se ozbiljnije počeo baviti polovicom 80-ih, traži od karikaturista razumijevanje političkih kretanja, redovito praćenje onoga što političari rade. Ni jednu situaciju ne treba prihvaćati onakvom kakva se ona čini na prvi pogled i kakvom je političari prikazuju. Često me pitaju što treba znati politički karikaturist da bi bio uspješan i zašto ne može svatko crtati političke karikature. Mislim da čovjek treba biti univerzalan.
Tekst: Velimir Cindrić
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
