Popis splitskih restorana vrijednih pažnje doista je svakim danom sve veći, a da stvari budu ljepše oni s istinskim ambicijama počeli su odudarati od donedavno uobičajene prakse po kojoj su se stolovi skupljali s prvim kišama i ponovo postavljali oko Uskrsa
Statistike jasno govore da je Split već nekoliko godina možda i najveći hrvatski turistički hit, bar kad je u pitanju stopa rasta. Oni negativnije nastrojeni će reći da je lako imati dvadesetak posto godišnjeg rasta uz nisku početnu točku, no eksplozija jest činjenica. I to ne samo vezana uz festival Ultra Europe kako se obično predstavlja. Sad bismo se mogli zabavljati brojnim drugim razlozima zbog kojih je Dioklecijanov grad postao tako privlačan, no postoji jedan fenomen koji je s turističkim bumom pod Marjanom uzročno-posljedično povezan pa zaslužuje opširniju analizu – gastronomija.
Negdje pred početak ovogodišnje pune turističke sezone razgovarao sam s poznanicom koja vodi posao u jednom od splitskih restorana, i ona mi je otkrila da je Split u roku od godinu dvije dobio više od 200 lokala, od kafića do ekskluzivnih restorana. Brojniji su samo apartmani koji niču u svakom slobodnom prostoru u gradskoj jezgri, pa se one plave ploče sa zvjezdicama mogu sada vidjeti i usred Zlatnih vrata Dioklecijanove palače, otprilike kao da netko vijcima pričvrsti reklamu na rimski Kolosej.
Ljetna šetnja ulicama pretvorila se u probijanje među stolovima, od kojih ipak većina pripada klasičnim turističkim zamkama, nalik onim zalogajnicama oko venecijanskog Rialta, čiji se jelovnici svode na kolekcije šarenih kolor fotografija s jelima koja su tko zna kad i gdje skuhana i “uslikana”. Ipak, u toliko šumi iskristaliziralo se nekoliko mjesta koja su grad pretvorila u jedan od najzanimljivijih i najživljih gastro-centara u Hrvatskoj. I kolega Zlatko Gall – možda i najbolji poznavatelj splitske kulinarske scene – nedavno je ustvrdio da se Splitu “dogodila gastronomija”.
Ono što je sjajno jest da sve ovo nije nimalo subjektivan dojam, o čemu svjedoči i sve veći broj uglednih TV emisija koje se bave baš tim segmentom splitske ponude. Dapače, nepogrešivo ciljaju Split nasuprot nekim drugim dosad razvikanijim metama. Blogere koji se bave ovom temom je već pomalo teško i nabrojiti, no tu su neka istinski velika imena. Primjerice, New York Times je ovoga ljeta napravio veliku reportažu i video zapis o tome što raditi i gdje jesti kad ste u Splitu 36 sati, s toplim preporukama za Uje Oil Bar. BBC je pak bio pun hvale za sjajnu zalogajnicu Villu Spizu, koju je Andrew Zimmern s Travel Channela proglasio svojim “najdražim restoranom na svijetu”. Kako i ne bi, kad su mu za njegov show Bizarre Food spremili čudesa poput brizli, divljih šparoga, a sve u divnom, toplom ambijentu u kojem se kuha pred gostima koji sjede za pultom.
Popis restorana vrijednih pažnje doista je svakim danom sve veći, a da stvari budu ljepše, oni s istinskim ambicijama počeli su odudarati od donedavno uobičajene prakse po kojoj su se stolovi skupljali s prvim kišama i ponovo postavljali oko Uskrsa. Još se nešto galopirajuće mijenja: splitska gastronomija više nije svedena na klasiku tipa oborita riba na rostfraj plati s malo blitve; kreacija je postala “must have” ako želiš uspjeti. Uljuljkivanje u nešto malo stare slave je najčešće kobno… Nedavno sam, primjerice, s nekim prijateljima turistima bio u prilično popularnoj Oštariji u Viđakovi’ na Bačvicama. Ambijent pun nostalgije, zidovi prekriveni fotografijama starog Splita (možda malo i previše), baš pravo mjesto za svakog autohtonog kampanilista. I pita jedna od gošći konobara koju bi joj juhu preporučio, pa dobije odgovor: “ A gospođo moja, ja san u životu pojia pet pjata juve, ne znam vam ja to”. Pa ti sad računaj da će ti se gošća vratiti.
Tekst: Ivica Profaca
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!