Kroz mnoštvo mitova labudovi su interpretirani kao neokaljane ptice koje u sebi sadrže svjetlu i tamnu stranu. Kada se te dvije polarnosti uspiju spojiti, labud postaje ispunjen svetim misterijem. Tako je nastala inspiracija za bijelog i crnog labuda u vječnom baletu „Labuđe jezero“ Petra Iljiča Čajkovskog. A crnu i bijelu labudicu u najnovijoj izvedbi zagrebačkog HNK-a utjelovljuje Catarina Meneses, mlada portugalska balerina koju je put doveo do hrvatske metropole.
Neupitni talent Catarina dokazuje na kazališnim daskama središnjeg hrvatskog teatra, oduševljavajući publiku brojnim ulogama klasičnog i modernog baleta. Kada je pitamo o njezinom baletnom umijeću, glavni razlog, ali i motivaciju za svoj uspjeh, pronalazi u ansamblu s kojim svakodnevno stvara:
– Smatram da me najviše inspiriraju kolege kojima sam svakodnevno okružena. To su odlični plesači koji me tjeraju da upoznam svoje granice – kaže nam na početku našeg susreta.
Energija koju je Zagrebu darovala već drugu sezonu, ponajprije se odražava kroz glavne uloge bijele i crne labudice u Labuđem jezeru, Giselle u istoimenom baletu, Zvončice u Petru Panu i mnogim drugim istaknutim ulogama. No kako je iz Portugala stigla baš u Hrvatsku? Dvadesetosmogodišnja Catarina svoje je baletno znanje zaslužila u Portugalu, a zatim usavršavala godinu dana u Amsterdamu. Nakon toga je otputovala u Maribor u čijem je kazalištu provela sedam godina te je potom odlučila karijeru nastaviti u baletnom ansamblu zagrebačkog HNK-a. Iako naporan i uz puno žrtvovanja, njezin put do sadašnjeg statusa baletne solistice nije bio strogo planiran. Priča je ista kao i kod mnogih drugih balerina: od malena je plesala pred svojim roditeljima, pa su ju kao dijete odlučili poslati u plesnu školu. I tako se vrlo brzo stvorila njezina ljubav prema baletu…
Nikad joj nije bio san postati balerina, kaže, to se jednostavno dogodilo samo od sebe. I prije nego što se snašla, balet je postao dio nje i sada ne može zamisliti biti išta drugo.
– Gotovo mi je nemoguće reći koja mi je najdraža stvar u baletu, to je kao da me pitate koja mi je najdraža stvar kod mene same. Teško se odlučiti iz jedne cjeline izvući nešto…
U zagrebačkom HNK-u provodi većinu svoga dana te joj je on postao poput doma.
– Sve naravno ovisi o ulozi koju pripremam, ali u pravilu sam svakodnevno satima i satima u dvorani. To je vrlo naporno, tim više što pred premijeru svo slobodno vrijeme koje provodim izvan kazališta, a malo ga je, koristim za mentalnu pripremu za izvedbu koja slijedi. Takav način života sa sobom nosi mnogo odricanja, no suigra energije publike i izvođača čini svaku žrtvu vrijednom. Uvijek osjetimo kada dotaknemo publiku i to je za nas umjetnike najveći kompliment… Kod kazališta obožavam mogućnost prelaska u drugu dimenziju. Ljudi uzimaju dio svog vremena da odu u kazalište i time mi daju mogućnost da ih odvedem u drugačiji svijet. Smatram to iznimno posebnim i intenzivnim iskustvom.
Navodi kako je upravo to posebnost i čarolija kazališta, ali i jedan od razloga zašto se zaljubila u balet.
– Cijenim kompleksnost svake vrste umjetničke izvedbe, ne samo baleta, već i opere, drame, koncerta. Cijeli koncept ne uključuje samo nas na sceni, već i ljude koji rade iza nje – tehničari, kostimografi…, svi su oni zaslužni da neka predstava oživi baš takva kakvu je publika gleda.
Ostatak teksta potražite u tiskanom izadanju!
Tekst: Tena Gašparac
Fotografije: Romeo Ibrišević (by Olympus)
