Portugalac Guilherme Gameiro Alves, prvak Baleta HNK-a u Zagrebu, dobitnik je niza priznanja i veliki miljenik publike
U svijetu baleta, gdje je svaki pokret prožet disciplinom i strašću, 35-godišnji Guilherme Gameiro Alves – rođen 1989. u Lisabonu – već godinama stoji na vrhu. Njegova karijera, isprepletena s pozornicama od Finske do Hrvatske, odavno je prešla granice tehničke izvrsnosti – postala je priča o predanosti, neprekidnom istraživanju pokreta i snazi koja se skriva iza elegancije. Prvak Baleta HNK-a u Zagrebu, dobitnik niza priznanja, umjetnik koji sezonski ulazi u tri nove uloge, u stalnom je ritmu između Zagreba, gdje mu je dom – supruga mu je baletna prvakinja Iva Vitić Gameiro – i inozemnih angažmana. Nedavno je u Bugarskoj plesao u „Bajaderi“, potom je gostovao u Salzburgu, no trenutno se nalazi u posebnoj fazi – oporavlja se od operacije meniskusa. Kako izgleda život baletnog prvaka kada je tijelo prisiljeno na stanku? Kako se nosi s izazovima, povratkom na scenu i neizbježnim pritiskom koji dolazi s vrhom baletnog svijeta? O tome i još mnogočemu razgovaramo s Guilhermom Gameirom Alvesom.
Fizička i emotivna izdržljivost ključni su u karijeri prvaka baleta. Kako se kroz godine promijenio vaš odnos prema vlastitom tijelu i načinu pripreme; je li prisutna veća svijest o dugovječnosti plesa, ozljedama i regeneraciji nego kada ste započeli karijeru?
– Definitivno sada puno više pazim i oprezniji sam. Puno više slušam svoje tijelo nego kada sam bio mlađi. Nekad bih, čak i kad bih osjetio bol, nastavio forsirati, ali sada odmah reagiram kako ne bih stvorio veći problem. Osim toga, i najmanja ozljeda sada zahtijeva dulji oporavak. Prije bih jednostavno nastavio gurati dokle mogu, a sada znam da moram paziti. Tako je bilo i sada: čim sam osjetio bol, otišao sam na MR, uslijedila je rutinska operacija, nakon toga mjesec dana oporavka. Otkako sam prešao tridesetu, osjećam da mi se tijelo općenito sporije vraća u formu. Treba mi sve više vremena, i sve mi je teže. Ali, s druge strane, imam osjećaj da mi mozak sad radi malo bolje nego prije.
Je li prisutan i neki strah, svakodnevni pritisak da se ne smijete ozlijediti?
– Kad bih razmišljao na taj način, ozlijedio bih se odmah. Prije ćeš se ozlijediti kad si ljut, nervozan ili preumoran. Naravno, uvijek se mogu dogoditi nepredviđene nesreće, ali postoje tehnike kojima se ozljede mogu prevenirati. Recimo, nekada sam imao velikih problema s leđima, ali ih već godinama nemam, zahvaljujući vježbama koje radim, a koje mi je dao moj fizioterapeut Ivan Golubiček. Čim preskočim vježbanje, odmah osjetim razliku. Sigurno ću moći dulje plesati zahvaljujući tome. Sada, s iskustvom, znam koliko je važno slušati svoje tijelo i ulagati u dugovječnost karijere.
U Zagrebu ste od 2011., čak ste i jezik naučili, što sasvim sigurno nije bilo baš lagano… Ovdje ste zasnovali obitelj, osjećate li se sad više kao Hrvat ili kao Portugalac?
– Mislim da ću uvijek biti Portugalac, ali nakon gotovo 15 godina, ovdje se osjećam kao kod kuće. Sada imam i dijete, sina od godinu i pol, i kako on bude rastao, vjerujem da ću se i ja sve više osjećati Hrvatom, da će se taj moj osjećaj sigurno još pojačati. Ipak, u meni će uvijek biti ta latinska krv.
Piše: Gea Vlahović
Fotografije: Jesús Vallinas & Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
