Premda se Tomislavu Petranoviću (43) polako bliži kraj karijere, on još uvijek zadivljuje nevjerojatnom plesačkom kondicijom, scenskim šarmom i hedonizmom u profesiji, uživajući nepodijeljenu naklonost publike
Za Tomislava Petranovića, nacionalnoga baletnoga prvaka zagrebačkoga HNK-a, sezona je završila na najljepši mogući način. Potkraj ožujka u erotiziranome izdanju na nacionalnoj kazališnoj pozornici plesao je ulogu vikonta de Valmonta u baletu „Opasne veze“. Utjelovio je lik kojega je u filmskome uprizorenju istoimena romana Pierrea Choderlosa de Laclosa tumačio John Malkovich. Ovako hrabri balet u Zagrebu još nismo imali – zabilježila je kritika, spominjući ovacije kojima je publika nagradila spektakularnu izvedbu. Valovi aplauza doživljeni su i u drugoj polovici svibnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, na čijoj je pozornici gostovao splitski baletni ansambl koji je, u koreografskoj viziji Igora Kirova uz posebno skladanu glazbu Gorana Bojčevskog, jezikom plesa dočarao kapitalni roman bosanskohercegovačkoga književnika Meše Selimovića „Derviš i smrt“. Kao gost, naslovnu ulogu derviša Ahmeda Nurudina plesao je Tomislav Petranović. Iako je balet praizveden u kolovozu 2017. u sklopu 63. Splitskoga ljeta i pobudio u nas nezapamćeno zanimanje publike i kritike, ipak mu je trebao predug put do zagrebačkoga gostovanja…
Premda se Tomislavu Petranoviću (43), s obzirom na godine, ali i baletni staž ostvaren na velikim ne samo europskim pozornicama, polako bliži završetak karijere, on još uvijek zadivljuje nevjerojatnom plesačkom kondicijom, scenskim šarmom, hedonizmom u profesiji, uživajući naklonost publike, ali i medija, tako da se ni ne naslućuje kada će baletne papuče objesiti o klin.
Je li istina, kada vam je ravnatelj Splitskoga baleta Igor Kirov ponudio ulogu derviša, da je dobio odbijenicu s obrazloženjem kako ste prestari za ponuđenu ulogu !?
– Prva moja reakcija uistinu je bila takva. Imao sam tada 41 godinu i nisam mislio da bih staro izgledao na sceni budući da sam mladolikog izgleda, ali bilo je tu nešto drugo. Dobro poznajem sebe i znam svoj način rada, bespomoćni sam perfekcionist, a svaka premijera zahtijeva iznimno puno energije, truda, vremena… Takav rad jako „rauba“ mišiće, kosti, zglobove, pa i um. Iscrpi čovjeka! Nitko ne zna kako se ja unutra osjećam. Katkad me sve boli… Eto, to je bio razlog da sam najprije rekao “ne”….
Koliko, zapravo, traje vaša baletna karijera?
– Balet sam počeo plesati s devet godina. Tada sam otišao u Školu za klasični balet u Zagrebu i završio je 1993. u razredu Tatjane Lucić Šarić. Sa 16 godina dobio sam stalni angažman u HNK-u, u kojemu sam bio od 1992. do 1994. godine. Usavršavao sam se deset mjeseci u Heinz Bosl Stiftungu u Münchenu kod Heinza Manniegela. Već nakon nekoliko mjeseci dobio sam ugovor Baleta Bečke državne opere, na čijoj sam pozornici plesao puno desetljeće, do 2005. Karijeru sam nastavio kao prvak Portugalskog nacionalnog baleta u Lisabonu, a od 2011. godine u stalnom sam angažmanu u zagrebačkom HNK-u. Od 2014. imam status nacionalnoga baletnoga prvaka.
Što vam donosi taj status?
– Prvo moram reći da me u Zagreb vratila nostalgija. Osjećao sam kako sam se plesački dokazao na velikim pozornicama, pred vrlo kritičnom publikom, a kako su se godine skupljale sve više su mi nedostajali obitelj, zagrebački prijatelji, ovdašnja publika… Svugdje sam bio lijepo priman, ali nijedan pljesak tako ne grije kao pljesak moje domaće publike. Zadovoljan sam svojim položajem u HNK-u, a status nacionalnoga baletnoga prvaka donosi mi nešto veću plaću. Ujedno je i oblik priznanja za dosadašnji umjetnički rad.
Kad ste bili mlad plesač, početnik, jeste li uopće mogli pretpostaviti u kojem će se smjeru razvijati vaša karijera?
– Potkraj baletnoga školovanja u Zagrebu doista nisam mogao slutiti što ću sve postići. Bilo mi je rečeno kako neću plesati prinčeve.
Zašto, nemam pojma… Možda zbog moje visine od 177 centimetara i jače građe, ali Barišnjikov je pet centimetara niži od mene, pa što je sve plesao… Nije imao problema s pronalaženjem partnerica. No, činjenica je da su balerine sve više i više rastom. Otplesao sam sav željeni repertoar, mnogo više nego što sam mislio u najboljoj verziji.
Što smatrate svojim „glanc“ ulogama i znate li uopće broj otplesanih?
– Uistinu ne znam, jer nisam vodio statistiku, niti skupljam kritike i članke o sebi, kao i programe. Možda nešto ima iz mlađih dana, ali to je po koferima kod mame na tavanu. Plesao sam klasiku i suvremeni balet; ne postoji stil koji nisam plesao. Uvijek sam bio biran za premijere i nisam bio druga podjela.
Klasika me uvijek tjerala da usavršavam svoju tehniku. Uvijek sam nastojao biti bolji od nekoga drugoga, a ta utakmica strašno iscrpljuje. Derviš je nekako zaokružio moju karijeru. Inače, jako sam volio plesati Romea u „Romeu i Juliji“, još više Mercuzia. Volio sam raditi sa Neumeierom, u lijepome mi je sjećanju i „Spartak“ Renata Zanelle, a izazov mi je bila i uloga Stanleyja Kowalskog u baletu „Tramvaj zvan žudnja“, s obzirom na to da ju je Dinko Bogdanić oblikovao upravo za mene.
Tekst: Željko Slunjski
Fotografije: Mara Bratoš & Arhiva HNK Split
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
