Marko Gregur, autor niza zapaženih romana među kojima se ističe „Vošicki“, ovjenčan prestižnim nagradama, upravo piše roman o Žarku Dolinaru, svjetskom stolnoteniskom prvaku, sveučilišnom profesoru, ali i Pravedniku među narodima koji je tijekom Drugog svjetskog rata spasio preko 350 ljudi
Marko Gregur (42) nije, poput njegova literarnog junaka Vinka Vošickog, pomislio kako treba otići nekamo daleko, „raditi neke druge knjige, za neke druge ljude, na nekom drugom jeziku; u mjestu i kulturi u kojoj jezik nije u najboljoj funkciji onda kada je isplažen“. Dapače, ostao je ovdje i prometnuo se u jednog od najistaknutijih pisaca svoje generacije i to kao majstor uopćavanja lokalnih tema i motiva; čarobnjak oživljavanja davno zaboravljenih ljudskih veličina što su nekoć, poput nas, hodali ovom zemljom; čuvar najranjivijih dijelova našeg materinskog jezika; istraživač kompleksnih odnosa prošlosti i sadašnjosti, ruralnog i urbanog, pojedinca i zajednice.
Autor niza zapaženih romana među kojima se ističe upravo „Vošicki“, ovjenčan prestižnim književnim nagradama, Gregur i dalje, bez obzira na sve, vjeruje da književna riječ može oplemeniti društvo i potaknuti promjene u čovjeku. Zašto se odijeva drugačije od prosječnog hrvatskog pisca, što piše u njegovom govoru za Nobela i kolika je važnost uredničke palice, samo su neka od pitanja na koja nam je ovaj rođeni Koprivničanin dao odgovore.
Za početak smo saznali što ima novoga u njegovu životu…
– Nedavno mi je objavljen novi roman „Ekspozicija tame“. S početkom godine postao sam tajnik Hrvatskog društva dramskih umjetnika, tako da sam sad okružen i novim ljudima, što je inspirativno. Uz to, pokrenuo sam nakladničku kuću Neolit, objavit ćemo ove godine 12 naslova – od Zweiga i Čapeka do živih hrvatskih klasika Tribusona i Pavličića, kao i sjajnih autorica poput Julijane Matanović i Ivane Šojat. Negdje na jesen me čeka obrana disertacije na doktorskom studiju Mediji i komunikacija, pa da sam s tim biti gotov. A najljepše je od svega je da Karlo i Sara moju suprugu Martinu i mene neprekidno uveseljavaju s nečim novim. I volim ih gledati kako rastu.
„Ekspozicija tame“ je ugledala svjetlo dana, a čuli smo da se već stvara novi roman u kojem će, za razliku od prijašnjih, radnja biti smještena u Zagrebu. Što vam, zapravo, u književnom smislu predstavlja naš glavni grad?
– Zagreb je blizu moje rodne Koprivnice pa kad ideš tamo gotovo kao da i ne ideš u drugi grad. Hoću reći, to je grad koji nije moj, ali opet, kao da i jest. Zagreb je Zagreb. Ucrtava se trenutno i na moju umjetničku, odnosno stvaralačku kartu jer se roman za koji skupljam građu, istražujem i pišem prvu verziju, a posvećen je Žarku Dolinaru, najvećim dijelom događa u Zagrebu, u kojemu je dugo živio i vraćao mu se, kao i rodnoj Koprivnici.
Što možemo znati o tom romanu?
– Žarko Dolinar bio je svjetski stolnoteniski prvak, sveučilišni profesor, ali i Pravednik među narodima koji je tijekom Drugog svjetskog rata spasio preko 350 ljudi. Čitam knjige s raznih područja kako bih si stvorio sliku međuratnog zagrebačkog razdoblja, razgovaram s ljudima koji su ga poznavali… A volio bih i malo prokopati po arhivima, proučiti spise o nekim stvarima s kojima se bavio njegov otac Jakob, koji je bio apelacijski visoki sudac i vijećnik Banskog stola, a kojeg je na početku rata umirovio Andrija Artuković. Riječ je inače o iznimno zanimljivoj obitelji, pogotovo s majčine strane, prezivali su se Friedrich. Ujak Dragutin (Karlek) Friedrich, gimnazijski profesor prirodopisa i zemljopisa, bio je jedan od uspješnijih sportaša u hrvatskoj sportskoj povijesti i državni reprezentativac u više sportova, u nogometu, tenisu, atletici, hokeju na ledu i klizanju, koliko sam do sad uspio iščitati. Bio je na Olimpijskim igrama u Parizu 1924., te s bratom državni prvak u tenisu.
Drugi ujak, Krešimir Friedrich, bio je doktor prava i generalni ravnatelj pošte Banovine Hrvatske, ujedno i teniski prvak države i Davis cup reprezentativac, a kao nogometaš nastupao je u zagrebačkom HAŠK-u. Bilo je još ujaka, velika je bila obitelj. Ujak Ferdo bio je viši financijski inspektor, a igrao je nogomet u koprivničkom Slavenu, te bio istaknuti sportski dužnosnik. Tako da imam što raditi… Nadam se da bih za dvije godine mogao biti gotov.
Je li pisanje o ljudima iz malih sredina na neki način čuvanje od vremena ne samo ljudi, već i često zaboravljenih mjesta? Engleski pisac Chesterton na jednom mjestu pravda „patriotizam“ tezom da, kada ga ne bi bilo, mnoge planine ne bi imao tko opjevati…
– Njemački filozof Gadamer je napisao da je uspjela umjetnost uvijek uspio pokušaj sjedinjenja onoga što se raspada. Tako ja čitav život pokušavam sačuvati stvari i ljude, još od djetinjstva kad sam slušao priče moje pratete Boke o putu u Ameriku preko Le Havrea i mislim da sam zato i postao pisac. Da sačuvam ljude i mjesta, i moj grad.
Koliko su urednici važni u procesu nastanka knjige? Jeste li se kada porječkali s, primjerice, Krunom Lokotarom?
– Mogu biti itekako važni, a ja sam sretan da već šestu knjigu (od njih osam) imam priliku raditi s istim urednikom. Sad kad razmišljam, nismo se nikad porječkali, što mi se zapravo čini nevjerojatnim. Ali da smo o puno toga raspravljali, branili svaki svoje viđenje određenih dijelova teksta – to jesmo. Pa bih ili ja uvjerio njega ili on mene. Mislim da je važno da autor ne misli da je svaki njegov zarez uklesan u kamen, a ja sam od onih koji voli da urednik ukaže na sve što misli da bi trebalo izbaciti ili promijeniti, pa onda to autor može prihvatiti ili odbiti.
Biste li voljeli moći živjeti samo od književnosti? Nadate li se tome?
– Volio bih da mogu biti posvećen samo književnosti, ali nije ni ovako loše – živjeti za književnost i u književnosti. Dobiješ puno više od novca, bogat unutarnji svijet, što je nenaplativo. Naravno, novac bi omogućio da si više ili samo u tom svijetu.
Nekako je zabavno što sebe ne mistificirate – otvoreno govorite o kritikama, o nagradama, o sebi samome. Na jednom mjestu kažete: „Autori se nekako uvijek žele prepoznati i vidjeti u onim likovima za koje misle da su pametniji i bolji od drugih, jednako kao što o sebi volimo misliti i u stvarnom životu…“. Je li ta, na trenutke i autoironija, potrebna za preživljavanje?
– Autoironija je važna za mentalnu higijenu. Nesretni su ljudi koji se ne mogu nasmijati vlastitoj gluposti. Kao da su iznevjerili svoja sveta, nerealna očekivanja, što si nikako ne mogu oprostiti, ali za to više vole kriviti druge. Tu se i rađaju mistifikacije, u nemogućnostima. Sigurno je autoironija pogled na svijet, perspektiva iz koje postojiš, vidiš sebe u svijetu i svijet u sebi. Ne poznajem puno uspješnih, ostvarenih i talentiranih ljudi koji su mistifikatori.
Na kojim mjestima najviše volite pisati? Gdje ste doživjeli najveći „heureka“ trenutak?
– Znam recimo pisati na plaži, ništa mi ne smeta. Ili u vlaku. Dignem pogled kad vlak stane u Zagrebu, a baš ništa od puta nisam doživio. I samom mi je to ponekad nevjerojatno, dogodilo mi se, eto, baš nedavno. Stajali smo dvadeset minuta na jednom kolodvoru, a ja to uopće nisam doživio. Rubno, nekako znam da smo negdje nešto stajali, ali to je sve… „Heureka“ trenuci postoje, to je taj super osjećaj kad znaš da bi o nečem trebao pisati ili kad dugo razmišljaš kako nešto riješiti pa ti dođe samo od sebe. To može biti bilo gdje, recimo na blagajni u trgovini. Meni se to događa kad se kupam pa onda jurim van zapisati, da ne zaboravim. Takvi su trenuci važni, ali ima i tisuće drugih trenutaka – od „heureke“ do gotovog teksta poglavito stoji rad. Pisanje je trud i rad. I nešto talenta. Kao i u svemu drugom, uostalom. Tu ne volim mistifikaciju. Fino sjedni i piši. I puno čitaj. Pa i isti naslov ponovno. Svatko tko je čitao istu knjigu s većim vremenskim razmakom, zna koliko ju je drugačije doživio s 40, nego s 18.
Kad smo kod čitanja, čitate li svoje knjige nakon objave?
– Ne čitam. Jedino neke ulomke na predstavljanjima knjige. Jednom mi je kolega citirao jednu moju rečenicu, a ja sam odgovorio da je dobra, a nisam ni skužio da je moja. Nekako sam uvijek fokusiran na ono na čemu radim, a što je napisano puštam na miru. Kao u onoj pjesmi, „što je bilo nek’ se briše, što će biti nek’ se piše“…
Ali zato što se prepravljanja teksta tiče, jedan sam od onih koji bi uvijek nešto mije-
njali. Pa knjiga već ode u tisak, a ja pitam stigne li se ipak još nešto promijeniti…
Piše: Ivan Ban
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
