LINK by Ogi Antunac jedan je od najozbiljnijih hrvatskih modnih brendova, a dizajnerica koja stoji iza njega otkrila nam je koliko je napora stajalo iza proboja na inozemno tržište
Inovativno, kreativno, ispred svog vremena – tako su najčešće opisivane modne kolekcije LINK by Ogi Antunac koja, nesumnjivo, uvijek iznova uspijeva iznenaditi odvažnošću, maštom i onom posebnom „žicom“. Asimetrični krojevi, neočekivani materijali, boje koje izranjaju nakon niza crne i bijele, pa čak i autorske tkanine s digitalnim printevima, doveli su Ogi do statusa jedne od najznačajnijih hrvatskih modnih dizajnerica čije se kreacije rado nose i vani. Ali, nije odvažnost koju vidimo u njezinoj modi slučajna, to je očito osobina koju ova žena nosi u sebi jer, da je možda bilo malo manje hrabrosti, Ogi Antunac bi danas bila pravnica. Naime, studirala je pravo dok se nije uzvrpoljio onaj kreativni nerv.
– Kako je studij prava odmicao, tako sam sve više i više shvaćala da se ne nalazim u toj priči. Upisala sam pripreme za dizajn, krenula s tim i shvatila da je to upravo ono što želim. Kako sam bila mlađa i slobodnija, taj zaokret mi možda nije bilo toliko teško napraviti, bila sam u godinama u kojima ipak imaš neku veću slobodu, ali isto tako jasno je da je bilo i neodobravanja okoline. To je upravo stav koji vlada u nekim tradicionalnim razmišljanjima kako su kreativna zanimanja nestabilna. To su nam nametnuli naši roditelji… – objašnjava Ogi i dodaje kako studij prava ili nečeg drugog što su naši roditelji mislili da je sigurno, danas više ne osigurava budućnost.
U današnje doba, kaže, najvažnije je voljeti ono čime se baviš, to je „neka zdrava polazišna točka“. Ogi Antunac nikad nije požalila što nije ostala na pravu, ali za nečim ipak je:
– Sada mislim da sam pametnija, bolje reći smirenija i stabilnija, pa mi je s ovim znanjem i iskustvom možda žao što nisam ušla u neke poslovne pothvate. Tada sam bila mlada i, nažalost, htjela sve odmah i sad.
No, nije baš da u njezinoj dizajnerskoj karijeri nedostaje pothvata. Svoje kreacije prodaje na šezdesetak prodajnih mjesta u SAD-u, petnaestak u Kanadi, također i u Austriji, Njemačkoj, Skandinaviji… Sveukupno, čak oko 70 posto LINK kreacija prodaje se u inozemstvu i morali smo stoga pitati je li taj postotak iziskivao silne napore.
– Želja da se okušam na tržištu izvan Hrvatske došla je sasvim spontano. Nikada to nisam požalila jer sam upoznala ljude iz modnog biznisa iz raznih zemalja, a konačno i demistificirala sama sebi taj inozemni uspjeh. Kad sam krenula s tim, sve je bilo izazov – na početku kako uopće prodati, a onda kad prodaš, kako dalje proizvesti.
Sve sam to sama po putu savladavala i moram reći da je bilo jako izazovno. Firma je rasla dosta brzo i trebalo je pratiti taj tempo. Bilo je tu svašta, i predivnih i loših iskustava, ali ne bih ništa mijenjala osim što bih promijenila svoj stav prema tome jer danas znam da se sve može dogovoriti i riješiti, a tada noćima nisam spavala. Uglavnom, korak po korak rasla sam zajedno s tim poslom. I eto, danas je moje najveće tržište SAD… Nikada nisam naravno ni sanjala da ću poslovno biti vezana za New York. Prisjeća se kako je kada je prije 12 godina turistički posjetila taj grad bila fascinirana:
– Kad sam prvi put poslovno došla u New York i hvatala taksi da stignem na sastanak na vrijeme, bila sam izvan sebe od jednog posebnog, pozitivnog uzbuđenja.
Prodavati u New Yorku… To stvarno zvuči super, ali proboj na strano tržište Ogi Antunac ipak ne doživljava svojim najvećim uspjehom,
– Uspjeh je relativna i vrlo intimna komponenta u životu. Za svakoga je to nešto drugo. Za mene je uspjeh da sam od svojih snova napravila posao.
Iako se odjeća s potpisom LINK prodaje najvećim dijelom vani, sve je proizvedeno u Hrvatskoj i to je kreatorici jako važno:
– Svi veliki brendovi, osobito europski ili američki, proizvode izvan domicilnih granica jer im je je proizvodnja kod kuće potpuno neisplativa. Slično je i kod nas. Ustvari, tekstilnu proizvodnju treba cijeniti i ona ima svoju vrijednost, ali je, nažalost, na tržištu došlo do masovne produkcije i obezvređivanja ljudi zaposlenih u tom sektoru, pa samim time i vrlo niskih cijena. Mi ne možemo biti takav brend niti bih ja to ikada htjela. Naša odjeća je proizvedena u humanim uvjetima i s kontrolom svakog proizvoda. To daje jedan održivi pristup koji ja zagovaram. Ono što buyeri žele je zapravo proizvod po što nižoj cijeni kako bi njihova marža bila što veća, ali mislim da će se to morati promijeniti.
Tekst: Marjana Filipović Grčić
Fotografije: Maja Kljaić
Cijeli tekst potražite u tiskanom izdanju!
