Gurmanska institucija San Francisca s hrvatskim potpisom

 

Kultni Tadich Grill čini se kao vremenska kapsula koja gosta vraća u prošla desetljeća. I još je uvijek legendarno mjesto za užitke u svježim plodovima mora

Kultni restoran Tadich Grill u San Franciscu, poznat po plodovima mora i odrescima, ove godine slavi svoj 175. rođendan, i to kao treći najstariji, još postojeći, restoran u SAD-u. Zanimljivo je da su tu instituciju San Francisca i Kalifornije (član je i više lista „najlegendarnijih“ restorana svijeta), inače glavnu gurmansku točku gradske Financijske četvrti, još davne 1849. osnovala tri hrvatska iseljenika, i to prije negoli je Kalifornija uopće postala država. Lokal koji se čini kao vremenska kapsula koja gosta vraća u prošla desetljeća, još je uvijek legendarno mjesto za užitke u svježim plodovima mora. Priprava hrane, kako se ističe, „uključuje tehnike u hrvatskom stilu, koje uključuju pečenje ribe i morskih plodova na drvenom ugljenu“. A kako to obično biva, 1849. ništa nije upućivalo na rođenje svjetske legende. Naime te su godine Nikola Budrovich, Frano Kosta i Antonio Gasparich, trojica doseljenika iz Hrvatske, postavili šator na Long Wharfu, molu koji je sezao pola milje u zaljev San Francisca, i na njemu izvjesili natpis – Coffee Stand. Na tom su mjestu bile privezane stotine jedrenjaka, a uz pristanište su se nizali na brzinu izgrađeni dućani, saloni, tržnice i kockarnice. Coffee Stand je trgovcima i mornarima koji su često posjećivali gat posluživao kavu i svježu ribu pečenu na drvenom ugljenu.

Jednom prigodom, brod s teretom željeza privezao se za gat, a posada je odmah napustila brod i krenula u potragu za stvarima kojih se zaželjela. Ubrzo nakon toga, šator za kavu zamijenjen je kolibom od valovitog lima. U to je vrijeme zaljev širio grad prema istoku, a Long Wharf se pretvarao u produžetak Commercial Streeta. U tom procesu, Coffee Stand je bio prisiljen preseliti na New World Market, središnju gradsku tržnicu, koja je graničila s ulicama Commercial i Leidesdorff te je preimenovan u New World Coffee Stand. No, brzi uspjeh zahtijevao je veći prostor, pa su Hrvati svoj lokal preselili na križanje ulica Commercial i Kearny te ga iz Standa (štand) promovirali u Saloon. Godine 1871. u San Francisco je, nakon dugog putovanja iz svog doma u Dalmaciji, stigao 16-godišnji John Tadich, Hrvat podrijetlom iz Staroga Grada na otoku Hvaru. Nakon nekoliko godina rada u raznim lokalima, zaposlio se kao barmen u New World Coffee Saloonu. Kad se lokal 1887. ponovno preselio, sada na adresu Leidesdorff Street 221, on je iskoristio priliku i kupio ga. Još prije toga, 1882., zbog primjedbe Alexandera Badlama, Jr., poreznika San Francisca, New World Coffee Saloon dobio je novo ime. Badlam, koji se kandidirao za reizbor, hvalio se da će biti poražen „kad u paklu bude hladan dan“. No, bio je ozbiljno poražen, a novine su se danima naslađivale njegovom izjavom. Budući da je Badlam bio redovit gost u New World Saloonu, svi su ga počeli zvati Cold Day Restaurant, što je bilo i službeno ime lokala kad ga je Tadich kupio.

 

Potres i požar 1906. godine uništili su Cold Day, a zajedno s njim i drugi obližnji hrvatski restoran, Adriatic, u vlasništvu Johna Suticha. Tada su Tadich i Sutich udružili snage i otvorili novi Cold Day na broju 417, a poslije i na adresi Pine 411 te ga nazvali Tadich Grill, uz sufiks „Original Cold Day Restaurant“. Godine 1912. Tadich je raskinuo partnerstvo i otvorio novi lokal u ulici Clay 545 i nazvao ga, naravno, Tadich Grill. Tadich je 1913, kao upravitelja smočnice restorana, zaposlio zemljaka Toma Buicha. Pet godina poslije otpustio ga je jer mu je Tom stalno sugerirao kako bi zapravo trebalo voditi lokal. No, Tadich je bio čovjek koji nije bio zlopamtilo, pa je 1923. ponovo zaposlio Toma, sada kao konobara. Do 1934, kada je Tadich restoran prodao Buichima, Tom i njegova braća, Mitch i Louie, bili su jedini vlasnici, te su oživjeli praksu Coffee Standa pečenja ribe na ugljenu, koristeći isključivo mesquite (ime za nekoliko biljaka podrijetlom iz suhih područja Amerike, s iznimno dugim korijenjem), jer se briketi s okusom mesquitea posebno dobro slažu s govedinom, svinjetinom, ribom i morskim plodovima.

Još jednom, potreba za renoviranjem prisilila je 1967. restoran na selidbu, ovaj put na svoju današnju lokaciju, u ulicu California 240. To se dogodilo nakon što je Wells Fargo kupio lokaciju u Clay Streetu. Tako je današnji prostor za trećinu veći od izvornog, a Buichi su, kod uređenja, surađivali s izvođačima radova kako bi osigurali art deco dizajn interijera, kakav je imao prostor u Clay Streetu. Kopirana je cjelokupna stolarija, a izvorni bar iz Clay Streeta premješten je na novu lokaciju. Restoran je ponovno otvoren u roku od mjesec dana nakon preseljenja.

Tradicija je dio Tadicha kao i njegove kuhinje. Obitelj Buich ga još uvijek posjeduje i njime upravlja, a i klijentela je odana već generacijama. Restoran i njegovo konobarsko osoblje organizirani su i odjeveni po uzoru na europske bistroe. Konobari nose uštirkane bijele jakne i crne hlače i uglavnom su srednje do starije dobi, a većinom su vrlo odani poslodavcu. Recimo, John “Duke” Dukich tamo je radio kao konobar od 1924. do 1966., pune 42 godine. John Skorlich počeo je konobariti 1939. godine i ostao na poslu sve do umirovljenja 27 godina poslije. John Markovich također je služio goste 27 godina, od 1943. do 1970., a nekoliko današnjih zaposlenika dio je obitelji Tadich već više od 20 godina.

Piše: Velimir Cindrić

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

Ostavi komentar