Vruća je srpanjska noć. Žega nimalo ne popušta. Zvjezdano nebo obasjava gradinu antičke Salone, dok lagani vjetrić tek pomalo tjera sparinu. Ljeto se nudi u svoj svojoj ljepoti. Dubok, topao glas probija se iz tišine. Nježni udarac nogom u drveni pod daje lagani ritam. Začuje se tek prigušeni vrisak neke oduševljene djevojke iz publike. Koža se ježi, srce ispunjava toplinom. Miješaju se emocije radosti i mira…
Mojmir Novaković (46) i njegov Kries na sceni su najstarijeg hrvatskog world music festivala Ethnoambient Salona. Festival je 19. i posljednji, pa se ove godine u Solinu s posebnom emocijom slavi kultura raznolikosti. Mojmir diže ruke kao da dodiruje nebo i zahvaljuje mu što je još jednom ovdje. “Moj javore zelen bore…”, moćan glas božanski se širi akustičnim prostorom. U tih 19 godina na istoj je pozornici nastupilo na stotine ljudi iz više od 100 zemalja svijeta. Zahvaljujući njima te velikom trudu i radu organizatora Antonije Kavaš, Gorana Cvoka i Mojmira, Solin je prerastao u gradić tolerancije, otvorenog prihvaćanja ljudi bez obzira na rasu i religiju.
– Solinjani smatraju festival dijelom svog identiteta, raznolikost su prihvatili kao svoju. Veliki problem ksenofobije proizlazi iz neznanja koje proizvodi strah. Probijanjem barijera, upoznavanjem ljudi drukčijih kultura, nakon nekog vremena vas dovodi do shvaćanja da su ti ljudi u potpunosti isti kao i mi. Nužno je da ljudi shvate da postoji samo jedna jedina ljudska rasa. Postoje razni identiteti, ali svi proizlazimo iz istog izvora. Treba na tome raditi. Pogotovo sad kada nam dolaze izbjeglice – objašnjava pjevač i dugogodišnji umjetnički direktor Ethnoambienta, osnivač i pjevač grupe Kries, koji world glazbu proučava i stvara još od studentskih dana. Potpisuje glazbu i za brojne kazališne predstave te kultne hrvatske filmove poput “Konjanika” Branka Ivande te “Nebo sateliti” Lukasa Nole.
Nakon dva od publike iznimno dobro prihvaćena albuma “Ivo i Mara” i “Kocijani”, Mojmir s kolegama iz Kriesa novim albumom pomiče granice humanosti i tolerancije. Sedam su dana kaže, proveli u dubrovačkom Gradskom kazalištu Marina Držića radeći na novim materijalima. Album se snimao krajem prošlog ljeta kada je prvi val izbjeglica uglavnom iz rata pogođenih Sirije, Afganistana, Pakistana i Iraka balkanskom rutom prolazio kroz Hrvatsku. Potaknuti njihovom patnjom, članovi grupe odlučili su da će novi album koji bi trebao izaći krajem listopada dati na korištenje udrugama koje se već godinu dana brinu i pomažu ljudima koji su svoje utočište odlučili pronaći u našoj državi. Sva zarada bit će namijenjena upravo pomaganju, da se imigranti lakše asimiliraju u društvo.
– Zahvaljujući dubrovačkom kazalištu koje nam je ustupilo prostor i našem producentu, nismo imali nikakve troškove snimanja, a dok sam pjevao imao sam viziju tih jadnih ljudi. Postoji potreba da se shvati da su ti ljudi dobrodošli i da će nas svojom kulturom obogatiti. Ljudski kontakt je iznimo važan. Mnogo ljudi volontira, no ipak im je potreban novac. Osnovni nam je cilj pomoći im. Dogovorili smo suradnju s udrugama koje direktno rade i pomažu izbjeglicama – humani čin grupe Kries s nama dijeli Novaković.
Odlična atmosfera u bendu nije slučajna, osam godina sviraju u istom sastavu. Uživaju svirajući zajedno, poput obitelji su. Od prvog zajedničkog albuma “Kocijani” iz 2008. godine mnogi su u međuvremenu postali i očevi…
– Snimali smo u studiju Ivana Božanića, producenta albuma, i sve smo pjesme uglavnom snimili iz prve. Tako nešto, koliko sam čuo, događalo se samo Davidu Bowieu. Doveli smo se do te razine da u našem radu nema grča. Svi smo dovoljno izgrađeni kao glazbenici i ljudi. Lijepa je atmosfera i zato mi je gušt raditi. Dostigao sam svoj ideal – priznaje Mojmir.
Ljubav prema tradicijskoj glazbi i starim napjevima naš sugovornik nosi još od djetinjstva. Rodio se i odrastao u Splitu. Majka mu je Slovenka, otac Dalmatinac. Kao dijete je volio boraviti kod djeda Ivana i bake Anđe u selu Broćanac, od Splita tek nekoliko kilometara udaljenoj kliškoj općini. Djed se volio baviti vrtlarstvom, a često je i zapjevao.
– Djed je imao predivan glas. Znao je zapjevati sevdalinku. Kao djetetu bilo mi je bilo posebno zadovoljstvo slušati ga kada bi s prvim rođakom zapjevao tradicionalne pjesme Dalmatinske zagore reru ili ojkalicu – prisjeća se Mojmir. Djed je nažalost odavno umro i nije svog unuka nikada čuo kako pjeva, ali baka je doživjela njegove uspjehe. Najveći utjecaj na glazbeni identitet i novi slobodniji pogled na svijet, dala mu je kaže, glazba iz emisije “Po vašem izboru” novinara Ante Batinovića koja se na radiju emitirala osamdesetih godina prošlog stoljeća. Na drugoj godini Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, s kolegom Darkom Pecotićem osniva svoj prvi bend s kojim je radio kabaretsku glazbu Zagreba iz 40-ih godina prošloga stoljeća. Zbog rata nažalost nikada nisu nastupili…
Tekst i fotografije: Ivana Orešić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
