Stari, već izlizani snovi Dinamovih navijača o europskom proljeću i opet se bude. No, drugo je pitanje koliko su oni realni. Prošetali smo poviješću Dinamovih nastupa u europskim kupovima, s naglaskom na Ligu prvaka
Svake dvije godine, nogomet nam servira kontrastnu sliku. Dok u završnim fazama europskih ili svjetskih prvenstava gledamo kako se megazvijezde bore za trofeje kojima žele okruniti karijeru, u isto vrijeme na nekim sasvim drugačijim pozornicama počinje klupski maraton zvan Liga prvaka. I to ne uz glamur, medijsku pozornost i vrhunski nogomet, kao što bi sugeriralo ime i reputacija natjecanja, nego baš suprotno. Prva pretkola selekcija su „najlošijih šampiona“, prvaka Andore, Walesa ili Luksemburga koji svoju europsku sezonu u pravilu završavaju prije nego su im počela nacionalna prvenstva. Pa se tako događa da se u jednoj večeri Lincoln Red Imps i Flora Tallinn pred 1002 znatiželjnika u Gibraltaru bore za mjesto u drugom pretkolu, a dan kasnije Njemačka i Francuska u Marseilleu uz huk 64 000 gledatelja odlučuju o finalistu Eura 2016.
Među nogometašima čiji godišnji odmor gotovo da i ne postoji, uvijek su oni hrvatskog prvaka. Dugi niz godina naša publika počinje Ligu prvaka ozbiljnije pratiti već od drugog pretkola, jer tada Dinamo (a prošle sezone Rijeka) otvara svoju misiju prema željenoj destinaciji, a to je grupna faza. Iako je Uefa krajem zime predstavila ponešto izmijenjeni sustav natjecanja, sa smanjenim brojem momčadi (šest) koje do glavnog dijela natjecanja dolaze kroz kvalifikacije, za Dinamo se nije puno toga promijenilo. Suparnici koji ga čekaju bit će otprilike jednako zahtjevni kao i prethodnih sezona.
Europska odiseja „modrih“ ove je godine stara točno 60 godina, budući da se maksimirski klub na kontinentu prvi put predstavio u Kupu prvaka 1958., kada je ispao od Dukle iz Praga. Osam sezona kasnije osvojit će svoj prvi i jedini europski trofej, Kup velesajamskih gradova, a pod hrvatskom je zastavom u eurokupovima dosad odradio 23 sezone. Od 1993./94., kada je u prvom pretkolu sa 11-0 torpedirao prvaka Ovčjih Otoka, pa nakon toga ispao od Steaue, Dinamo je do danas propustio samo dvije euro-sezone. Prva je bila ona 1995./96., u kojoj kao drugoplasirana momčad HNL-a nije izborio nijedno natjecanje (Hajduk je igrao Ligu prvaka, Osijek Kup Uefe, a Zagreb u međuvremenu ugašeni Intertoto kup), a izostanak se ponovio 2005./06., nakon već opjevanog Dinamova posrnuća u „ligu za bedaka“.
Od 23 sezone u Europi koje je odigrao pod dva različita imena (do 2000. kao Croatia), šest puta je Dinamo realizirao „sveti cilj“ i plasirao se u skupinu Lige prvaka. U prosjeku se, dakle, svaka četvrta sezona mogla proglasiti uspješnom, naročito iz financijskog aspekta. Iz rezultatskog malo manje, iako bi se dalo argumentirati zašto je već i sâm plasman u grupnu fazu najelitnijeg natjecanja već veliko dostignuće. Ipak, način na koji se Dinamo u njoj snalazio u posljednja četiri navrata (uz iznimku utakmice s Arsenalom 2015.) nije baš pomogao ugledu hrvatskog klupskog nogometa. Ali krenimo redom. Prvo poglavlje priče u Ligi prvaka napisao je Cico Kranjčar u sezoni 1998./99. Za ulazak u skupinu trebalo je proći samo jedno pretkolo, a suparnik je bio Celtic koji tih godina nije briljirao na kontinentalnoj razini. Tadašnja Croatia izgubila je prvu utakmicu u Glasgowu 0-1, no u uzvratu je na krilima nezaustavljivog Roberta Prosinečkog srušila škotskog prvaka sa 3-0 i plasirala se u skupinu. U njoj se debitant ispočetka nije proslavio. Nakon domaćeg remija s Ajaxom, uslijedili su porazi od Olympiacosa (0-2) i Porta (0-3) pa je Kranjčara zamijenio Velimir Zajec. S njim na klupi Croatia se ekspresno vratila na pobjedničke staze. Prvo je kod kuće srušila Porto, pa u gostima Ajax te u posljednjem kolu na Maksimiru remizirala s Olympiacosom. Učinak od dvije pobjede, dva remija i dva poraza do danas nije nadmašen, no proljeće u Europi ipak je ostalo samo želja jer su tada u četvrtfinale išle samo prvoplasirane te dvije najbolje drugoplasirane momčadi.
Sljedeće sezone „Zeko“ je već bio bivši, otkaz je u međuvremenu dobio i Ilija Lončarević, a novi ulazak u Ligu prvaka napadao je Osvaldo Ardiles. I uspio. Put do grupne faze bio je lakši nego prethodnog ljeta, jer se natjecanje proširilo na osam skupina, a Croatia je u zadnjem pretkolu bila nositelj i izbacila mađarski MTK. Natjecanje u grupi otvorila je pothvatom na granici čuda, izvukavši 0-0 protiv Manchester Uniteda na Old Traffordu. „Zagreb je prkosio domaćinu impresivnom nogometnom predstavom“, izvijestio je tada BBC, dok je Ardiles u naletu optimizma najavio kako će njegova momčad ući u drugi krug.
Tekst: Vladimir Zrinjski
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju
