Onog trena kad zaronite, sve vaše brige i problemi jednostavno nestaju, postoji samo trenutak u kojem se nalazite; mir, tišina i sklad, neiskrivljeni dio života koji dolje vidite svojim očima, to je neki drugi, bolji, svijet. U sustavu iskrivljenih vrijednosti i dobu spektakla u kojem živimo, gdje sa svih naslovnica vrište „vijesti“ poput razvoda Brada Pitta i Angeline Jolie, sve što je imalo alternativno zaobilazi mainstream medije i ne dobiva zasluženu pažnju. Jedan od športova o kojima se malo zna, odnosno piše, svakako je ronjenje, uz fotografiju najveća strast Zagrepčanina Damira Zuruba. Spojivši svoje dvije najveće strasti, uspjeh u podvodnoj fotografiji za Damira je bio jednostavno neizbježan. U pozadini svjetla velikih pozornica, nedavno je u Nizozemskoj održano svjetsko prvenstvo u podvodnoj fotografiji s kojeg se Damir Zurub, kapetan hrvatske reprezentacije, vratio kao svjetski prvak. I više nego dovoljan povod za razgovor s novopečenim prvakom, osnivačem i predsjednikom ronilačkog kluba „Roniti se mora“, instruktorom ronjenja, speleologom, stručnim suradnikom časopisa National Geographica Hrvatska i Scubalife…
Kako se osjeća čovjek kad postane najbolji na svijetu?
– Kad me netko u zafrkanciji pozdravi „gdje si šampione“, osjećam se nekako čudno; očito sam još uvijek pod dojmom, sve mi je to još pomalo nestvarno…
Zacijelo ste sad dobili i veliku medijsku pozornost?
– Recimo da jesam, ali nije to sad nešto… Ronjenje i podvodna fotografija kod nas nikad nisu ni bili medijski zastupljeni, pa eto ni ovaj moj uspjeh nije donio neki bitniji pomak.
Je li možda jedan od razloga nemogućnost gledanja natjecanja?
– Ne bih rekao… Makar moram spomenuti da je ronjenje iz godine u godinu ipak sve popularnije, kao i čitava ronilačka industrija. Vjerojatno i vi među svojim prijateljima imate ljude koji rone, a da uopće ne znate da su završili tečaj…
Koliko je ronjenje opasno, odnosno jeste li ikad bili u nekoj kompromitirajućoj situaciji pod morem?
– Ako u ronjenju poštujete osnovna pravila koja uistinu nisu teška, onda ne bi trebalo biti baš nikakvih problema. Ja ih, Bogu hvala, zasad nisam imao.
Otkud strast za ronjenjem, kako ste počeli?
– Dobar dio moje obitelji je u Splitu gdje sam kao dijete svake godine ljetovao. S rođacima bih plivao, a znali smo i zaroniti. Ljubav prema moru tu je bila od prve.
Izjavili ste da vam je ronjenje neki oblik ezgistencijalnog bijega?
– Ronjenje je šport koji je vjerojatno najbolji oblik terapije protiv stresa. Onog trenutka kad zaronite, više ne razmišljate ni o čemu. Ne postoje više ni brige niti problemi, postoji samo trenutak u kojem jeste i taj mir, tišina i sklad, taj neiskrivljeni dio života koji dolje vidite, bez lažne slike koju svaki dan doživljavate na površini od ljudi koji se lažno predstavljaju. Ronjenje je pravi odmor za dušu.
Kako je fotografija ušla u tu priču?
– Oduvijek sam volio fotkati vani, a kako sam imao aparat (Fuji FX50) za koji sam nabavio podvodno kućište, počeo sam slikati i pod vodom. Nakon toga, završio sam tečaj podvodne fotografije i tad je ta ljubav prarasla u puno više od hobija.
Imali ste nedavno i samostalnu izložbu svojih radova?
– Da, krajem prošle godine u galerijskom prostoru Foto kluba Zagreb u Ilici 29. Planiram svake godine po jednu izložbu, sljedeća bi trebala biti krajem godine nakon završetka ronilačke sezone, kad se skupi dovoljno materijala.
Prije nego ste se prepustili sadašnjoj strasti, radili ste „normalan“ dnevni posao u Rukometnom klubu Zagreb. Kakva su vam sjećanja iz tog životnog razdoblja?
– Bio sam voditelj marketinga u RK Zagreb. Rukomet je također moja jako velika ljubav, tako da taj posao nisam doživljavao kao klasični dnevni posao. Živio sam za to jednako kao danas za ronjenje i fotografiju.
Uz podvodnu fotografiju, instruktor ste ronjenja, speleolog, suradnik u časopisima. Posla je zacijelo preko glave?
– Kad živite za nešto, sve se stigne i koliko god da je nekad naporno, za mene je to ujedno i odmor. Pogotovo pod morem.
Predsjednik ste i osnivač ronilačkog kluba „Roniti se mora“, kako klub funkcionira?
– Situacija nije bajna nikome, ali mi se stvarno trudimo: radimo tečajeve ronjenja, a trenutno radimo i na dva velika projekta. Prvi je Think Green ekološko-humanitarnog karaktera, u sklopu kojeg održavamo rijeke i jezera Zagreba i okolice. Redovito je velik odaziv, sudjeluje gotovo dvjestotinjak ronioca iz Hrvatske i regije. Drugi veliki projekt je Underwater photo marathon koji je nakon samo tri godine broj jedan u Europi i u top pet svjetskih natjecanja što je izniman uspjeh, pogotovo kad se sagledaju okolnosti. Evo, na zadnjem foto maratonu sudjelovalo je 212 natjecatelja iz 31 države svijeta.
Ronili ste na svim stranama svijeta. Koje su vas lokacija najviše impresionirale i gdje se u Hrvatskoj najbolje roni?
– Zaista sam ronio posvud – po Bahamima, Crvenom moru, obalama Indonezije… Egipat mi je pak gotovo drugi dom, tamo sam dva do tri puta godišnje. U Hrvatskoj su otoci poput recimo Visa ili Lastova, mjesta gdje svaki ronilac može maksimalno uživati, pravi ronilački raj.
Ne umore li vas sva ta silna putovanja?
– Svako putovanje više ili manje umori, ali kad jednom zaronite, oči i duša isti se čas odmore u toj ljepoti podvodnog svijeta. Kad znate kamo idete i kakve vas ljepote očekuju, umor ne igra nimalo bitnu ulogu.
Osvojili ste impresivan broj medalja, postoje li one najdraže?
– Gotovo sa svakog natjecanja vratim se s ponekom medaljom, već ih imam šezdesetak. Osim ove posljednje sa svjetskog prvenstva, jako mi je draga i bronca s prošlog europskog prvenstva na Azorima.
Dojmovi sa svjetskog prvenstva u Nizozemskoj?
– Neke lokacije na kojima smo ronili bile su iznimno teške. Prvi dan je pala kiša, diglo se more, sve se zamutilo i vidljivost je bila užasno mala.
U takvim uvjetima gotovo je nemoguće snimiti dobru ambijentalnu fotografiju tako da je trebala dobra priprema i taktika. Donijeli smo odluku da promijenimo objektiv i umjesto ambijentalne fotografije uslikamo makro fotografiju. Možda su i ti loši uvjeti doprinijeli da baš na toj poziciji snimimo najljepšu fotografiju svjetskog prvenstva.
Spomenuli ste promjenu objektiva. Koliko je oprema bitan segment ovog športa?
– Bitan je, naravno, ali ne i presudan. Da bi mogli nešto kvalitetno snimiti, morate imati dobru opremu, no nova i bolja oprema izlazi gotovo svaki mjesec.
Kod nas je to sve i dalje preskupo, tako da je novac uvijek problem. Stoga u opremi nismo jaki kao neke druge reprezentacije koje su imale 2-3 kamere za jedan set fotografija, plus neke dodatke i leće koje su koristili, a mi smo ih na ovom prvenstvu prvi put uopće vidjeli. No, koliko god da je oprema bitna, ne može se bez dobrog oka i malo sreće…
Kakva je bila organizacija tog natjecanja?
– Perfektna. Domaćin se stvarno potrudio dovesti prvenstvo na razinu koju će biti jako teško nadmašiti. Sto i četrdeset volontera koji su u svakom trenutku bili na usluzi, točno se znalo tko što radi, a ono najbitnije je ljubaznost, osmijeh i lakoća s kojom su rješavali probleme. U konačnici, to je i nama pomoglo da se opustimo, zabavimo, a uz to i ostvarimo izvrstan rezultat.
Postoji li izgleda da se takvo veliko natjecanje organizira i kod nas?
– Čuo sam već to pitanje i ne znam što bih rekao… To u prvom redu dosta košta. Situacija kod nas trenutno je takva da uistinu ne znam kako bismo mogli išta slično organizirati. To je ogroman projekt iza kojega mora stajati gomila ljudi. Nizozemci su dvije i pol godine, ako ne i tri, planirali svoje prvenstvo.
Gdje se održava sljedeće prvenstvo? Koji je proces kvalificiranja za našu reprezentaciju?
– Sljedeće prvenstvo održava se u Meksiku za dvije godine. Da bi zadovoljili normu za reprezentaciju morate skupiti određeni broj bodova na državnom prvenstvu i hrvatskom kupu. Dakle, to što sam sada svjetski prvak ne znači da ću sudjelovati i na sljedećem prvenstvu, već ga treba izboriti.
Kako se pripremate za veliko natjecanje?
– Nisu to neke posebne pripreme. Žalosno je da mi, kad planiramo odlazak na prvenstvo, prije svega moramo sve platiti sami. Od kotizacije, puta, smještaja, hrane….Za razliku od ostalih reprezentacija kojima savez pokriva kompletan trošak puta, čak i dnevnice i troškove priprema. Oni znaju doći na lokacije i roniti tamo tjedan-dva prije natjecanja, a to je velika prednost.
Ovaj put smo imali sreću da smo stigli u Nizozemsku pet dana prije, pa smo mogli roniti i upoznati lokacije. U tih pet dana mini-priprema uspjeli smo se posložiti i ostvariti ovaj rezultat.
Imate li poruku za mlade ronilačke entuzijaste ili skeptike?
– Puno ljudi ima iskrivljenu sliku i smatra ronjenje opasnim. To je prije svega zbog neznanja jer ronjenje je daleko manje opasan šport od rukometa, nogometa, skijanja i većine drugih. Ako se držite pravila, možete samo beskrajno uživati. Tko god nije probao zaroniti, neka proba, sigurno mu neće biti žao jer bolje terapije – nema.
TEKST: Stjepan Vudrag
Članak je objavljen u Jet Set Magazinu broj 139
