Ljubomir Puškarić nimalo ne žali što je novinsku redakciju zamijenio opernom pozornicom, jer pod svjetlima reflektora nacionalne kazališne kuće ostvaruju mu se najljepši snovi. Darovitog baritona i solista Opere zagrebačkoga HNK, publika ove sezone pod kupolom remek-djela austrijskog arhitekta Ferdinanda Fellnera i njemačkog mu kolege Hermanna Helmera, gleda i sluša, među ostalim, kao “Evgenija Onjegina” u istoimenoj operi Čajkovskog i grofa Almavivu u Mozartovu “Figarovu piru”.
Počekom veljače premijernom je izvedbom obilježena 260. obljetnica rođenja „čuda od djeteta“ iz Salzburga i 230 godina praizvedbe jedne od njegovih najizvođenijih opera. No, 35-godišnji Ljubomir nema vremena uživati u ostvarenim uspjesima, jer je već, na probama, počeo prijateljevati s notama Puccinija i još jednom glavnom ulogom – narednika Lescauta u operi “Manon Lescaut”. Pod dirigentskim vodstvom Nikše Bareze premijera je predviđena početkom travnja. U svibnju će se navršiti i desetljeće Puškarićeve pjevačke karijere, a iza njega je već tridesetak otpjevanih uloga, što je, za hrvatske prilike, respektabilna niska. No, u angažmanu solista tek je od sredine svibnja prošle godine i zadovoljan je statusom solista za velike i srednje uloge.
– Pjevam uloge koje spadaju u moj repertoar, radim s kolegama koje cijenim, vrlo korektan je odnos nadređenih i zadovoljan sam. I prije ulaska u angažman, godinama sam pjevao kao gost i tumačio brojne velike i manje uloge, tako da je repertoar otpjevanih uloga već sada na lijepoj razini. Što se statusa prvaka tiče, prerano je o tome razmišljati, ali ako budem uspješno nastupao, kao do sada, ne bi bilo nezasluženo da taj status i dobijem – kaže umjetnik čiji su počeci po mnogo čemu neuobičajeni.
Naime, ovog simpatičnog zagrebačkog opernog umjetnika koji je završio Klasičnu gimnaziju, više je privlačio sport od glazbe i novinarstvo od pjevanja. Kao osamnaestogodišnjaku prijatelji su mu predložili neka im se priključi u akademskom zboru Bazilike Srca Isusova “Palma”, što ga je tada vodio dirigent Robert Homen. Provjera sluha, ritma i glasa bila je uspješna, baš kao što je uspješno upisao i studij novinarstva, ali je odustao već na drugoj godini, kada je već zarađivao prve novinarske honorare u sportskoj redakciji “Vjesnika” u kojoj je više od pet godina pratio pretežno nogometna zbivanja. Do njegove 24. godine, pjevanje mu je bilo samo hobi. Kada su se 2001. na repertoaru HNK našle opere “Aida” i “Boris Godunov”, maestro Homen morao je povećati broj članova Zbora HNK…
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
Tekst: Željko Slunjski
Fotografije: Romeo Ibrišević
