Otkako je prvi put primila violončelo u ruke, znala je da će biti svoja i da će njezina glazba do publike dolaziti na njezin način. Najpoznatija hrvatska violončelistica Ana Rucner danas je vrlo zaposlena majka koja svoje roditeljske obveze uspijeva uskladiti s gustim rasporedom nastupa u zemlji i inozemstvu. Nedavno je održala i veliki koncert u Victoria Hallu u Ženevi, kojim je kroz klasiku i rock klasike uz video projekcije opet predstavljala i hrvatske turističke ljepote, o čemu mediji baš i nisu previše pisali.
To i ne treba čuditi jer je već navikla da medijski prostor više ispunjavaju „skandali“ poput rastave od Vlade Kalembera i duljine njezine suknje, negoli njena glazba i umjetnički uspjesi. Violončelistica koja iz gušta nerijetko i zapjeva, i koja je autorica spota koji je Hrvatsku potvrdio na svjetskim turističkim kartama, kaže da nema te glazbe koju ne sluša, obožava recimo Michaela Jacksona, ali joj u posljednje vrijeme najviše godi navečer slušati tišinu. Voli taj smireniji život, jer je dinamika posla vrtoglava. Tako će je sam kraj 2014. odvesti u Gruziju gdje će u društvu najpoznatijih svjetskih glazbenika uz filharmonijski orkestar nastupiti na velikom humanitarnom koncertu za tamošnju djecu. Jedan od prvih intervjua u karijeri Ana Rucner je dala upravo za ovaj časopis, a sada mu se vraća i osvrće na brojne teme koje su je pratile kroz godine uspjeha i rada.
Očekuje li vas i radni doček Nove godine ili ćete si priuštiti odmor?
– Za Novu godinu baš i ne sviram, makar sam svirala nekoliko puta po trgovima… Uostalom, prehladno je, a ja sam čelistica, što ću ja tamo raditi show u nekakvih 15 do 20 minuta, kad se u to vrijeme preferira neka drukčija glazba. Trebala sam u to vrijeme ići u Kanadu s Vladom i sinom, jer Vlado tamo ima nastupe, ali je prevagnuo humanitarni koncert u Gruziji. Prosinac je vrijeme darivanja, a taj koncert mi je velik izazov i srčano zadovoljstvo, pa dečke na put šaljem same.
Poznato je da imate prilično popunjen raspored. Jeste li već posložili karte za iduću godinu?
-Bit će puno nastupa. A najviše me veseli festival “Ana u Gradu” koji se održava u Dubrovniku, ovo će biti peta obljetnica. Bit će krasno. Svaki prvi dan ljeta sviram na Srđu s prvim suncem i masa ljudi se popne gore kako bi poslušali taj koncert. Zvuči totalno ludo, koncert u pet ujutro, ali zaista privlači i turiste i domaće ljude. Svi su u početku mislili da je to ludost, smijali su mi se: “Što ću ja sad svirati u rano jutro? Tko će uopće doći?” Rekla sam im da će sunce sigurno doći. Na kraju je na Srđu bilo nekoliko stotina ljudi, bilo je savršeno. Priroda, more, violončelo, bez naplate karata, uz doručak na travi.
Ideje za koncerte prilično su vam neobične. Jeste li impulzivna umjetnica?
– Pogoni me jednostavno – stvaranje. Zna me u čudno vrijeme, u neko doba dana ili noći primiti neka ideja i inspiracija. Recimo, vozim se, slušam radio i sjetim se nečega što na kraju preraste u ovakav koncert u Dubrovniku u pet ujutro. Ili “Oda radosti” koja je nastala iz ideje koju sam dobila krstareći na brodu na kojem sam svirala. Trebalo je proći desetljeće da bi ideja predstavljanja ljepota Hrvatske kroz video materijale ugledala svjetlo dana. Kreativa je dio moje svakodnevnice, i ja tako funkcioniram. Kao umjetnica ovisim o toj kreaciji. S druge strane, treba to i realizirati, ali i tu sam spretna, uglavnom uvijek uspijem jer sam uporna.
Je li projekte lakše realizirati izvan Hrvatske?
-Ma ne, isto je. Draže mi je ići odsvirati koncert u Pleternicu nego, recimo, u Istanbul. Vani su nastupi bolje honorirani, ali su i troškovi veći, pa na kraju zapravo ispadne isto. No lijepo je biti u inozemstvu, volim svirati pred stranom publikom jer sam opuštenija, imam manju tremu nego pred domaćom.
Činjenica je da ste u inozemstvu prilično poznati i traženi…
– Iznenadilo me kako me izvan Hrvatske prepoznaju i prate. Već imam dosta agencija i agenata s kojima redovito surađujem. Krenulo je usmenom predajom onih koji su vidjeli moj show. Jednom sam svirala u Italiji, da bi me tamo vidjeli Rusi i preporučili u Rusiji, pa u Ukrajini, i tamo sam opet zainteresirala nekog trećeg… Tako ljudi saznaju da radiš nešto dobro. I znaju da me mogu zvati pet puta godišnje za neka događanja ili koncerte. Tako kružim i radim. Zadovoljna sam da me često traže za nastupe u inozemstvu i da me sve više prepoznaju, ali ipak nisam u poziciji da me zaustavljaju na ulici i da moram hodati s tjelohraniteljem kao, na primjer, Madonna.
Umore li vas silna putovanja?
– Da i ne. Najgore mi je što se ne mogu odmoriti kad dođem doma jer sam majka sad već osmogodišnjaka i nikad nemam vremena doći doma umorna i samo tako otići spavati. Imam dadilju, ali nastojim sve sa sinom odraditi sama jer tako imam najbolji uvid u njegov rad i napredak. Moram znati kako mi je djetetu bilo u školi, pogledati bilježnice i prekontrolirati njegove školske zadaće…
Jeste li, kad ste postali majka, ikad pomislili karijeru na neko vrijeme “zamrznuti”?
– Nisam, po tom sam pitanju ugodno sebična. To je moj stil života i ne mogu ga pustiti. Diplomirala sam na Muzičkoj akademiji 2005. u lipnju, a trudna sam ostala u studenome. To je tako trebalo biti, tako smo i moj bivši suprug i ja željeli i bili smo blagoslovljeni da nam je odmah uspjelo. Bila sam tad jako mlada, a kad mi se sin rodio, tek tada sam i kretala pošteno s karijerom.
Pa svirali ste i ranije…
-Krenula sam ja nastupati već s 13 godina. Tada sam jednostavno htjela imati svoj novac za sok. Kako? Vlastitim rukama. Prvi nastup bio mi je u kazalištu Kerempuh, svirala sam između činova u predstavama i lijep sam novac zaradila. A danas kad pogledam te curice, ili kad moj sin bude imao 13 godina, ne mogu si zamisliti da radi takvo što. Nekako je tada sve bilo drukčije, slobodnije. Mislim da je suvremena tehnologija potpuno promijenila nove generacije. Recimo, kad sam imala prve veće nastupe 2001., tada nije bilo YouTubea, nisam mogla podijeliti video i tako se predstaviti javnosti. Tek smo 2007. počeli koristiti taj kanal, sjećam se da je bio neki izbor za miss, prenosio ga je HTV, i nakon toga je snimka stavljena na YouTube. Nisam ni znala što je to… A onda mi je producent s oduševljenjem rekao da u sat vremena imam već nekoliko tisuća pregleda. Moje pitanje je bilo: “A što ti to znači?” To su te velike razlike u dosta malo vremena. Teško je biti pionir i probijati sve te granice.
Hausera i Šulića je YouTube u ovo novije doba i lansirao…
– Njima je YouTube pomogao, ali ipak, njihov rad i njihova ideja te inovativnost je ono što se poklopilo baš u dobrom trenutku. Meni je izvrsno da glazbenici rade iskorake. Ono što mi se kod 2Cellos posebno sviđa jest da su violončelu kao instrumentu dali velik značaj, a još k tome su u paru. S dva violončela možeš toliko više nego s jednim.
Što je vas privuklo violončelu?
– Moja majka je čelistica i kao djevojčici mi je bila uzor. Ona me motivirala svojim iskrenim pristupom i radom. Najljepše je danas imati dijete koje se divi roditelju. Tako sam probala svirati, zaljubila se i krenulo je. A kad sam još nabavila električno čelo, to je tada bio doživljaj, ali to je stara priča jer ga danas valjda ima milijun ljudi. Ali onda ga nitko ovdje nije ni imao ni svirao. Meni je to puno značio jer je to čelo estetski drugačije, što je pomoglo kad sam tako mlada kretala prema medijima, bilo im je jako zanimljivo. No cijeli taj put od početaka do danas bio je pun prepreka, pa i dosta kritika, često besmislenih.
O kakvim je kritikama riječ?
– Da ja mijenjam klasiku. Mijenjam, pa što? Toliko nas je malo u ovoj našoj zemlji da je zaista smiješno da gledamo svira li netko ovako ili onako. Svako treba raditi svoje, najbolje što zna.
Dakle, i nakon toliko godina uspješne karijere morate se boriti sa zlim jezicima?
– Meni je to danas smiješno. Od svog posla živim, dobro živim, imam svoj krug publike i motiv da stvaram dalje. Već je 15 godina prošlo otkako sam krenula u to da klasiku stavljam u neki drugi oblik. Ali mislim da sam primjer osobe koja najsporijim puževim korakom napreduje svojim radom, bez guranja od nekih trećih osoba ili financijera. Uvijek sam išla sama, polako i sigurno, i to mi danas zato nitko ne može uzeti. Sigurno je da je, kad sam upoznala Vladu, moje ime u javnosti odjeknulo na drugi način, jače, jer je on ime koje je ipak duže na sceni. Ali za moju karijeru to nije imalo nikakav značaj, jer znati za nekoga ne znači i znati čime se bavi. To što sam se ja udala za nekoga tko je poznat, izgrađena ličnost i 30 godina stariji od mene, meni je donijelo samo to da sam nečija supruga. Puno je teže izboriti se za to da javnost vidi što ti u stvari radiš, da si sam odgovoran za svoju karijeru. Kad sjednem za violončelo, ne može ga svirati nitko drugi nego ja sama. Kao drugo, što je jako važno, publiku ne možeš prevariti.
Što mislite zašto i drugi klasični glazbenici ne idu vašim smjerom nekakve borbe za vlastitu umjetnost, već se “utope” u ansamblima?
– Nije lako biti solist. Svatko tko želi, može uzeti solo instrument i pokazati se. Mnogi to, jednostavno, ne bi mogli. Važno je održati se i uspijevati financijski živjeti od toga, s time funkcionirati i biti zadovoljan. To je stil života. U tome sam uspjela.
Vi ste sam svoj menadžer?
– Imam svoju ekipu, asistenta, PR, ljude koji mi pomažu, ali ja sam ta koja sve drži. Kao mlađa htjela sam imati nekoga tko bi se za sve pobrinuo, a ja da samo sviram. Ali da to imam, ne bih mogla tako raditi. Previše sam svoja danas.
Svoji ste bili i dok ste studirali…
– Istina, i na Muzičkoj akademiji uvijek sam imala neki problem, pogotovo zato što sam već onda koketirala s tim nečim što se odmicalo od klasike. Znala sam ne doći na sat jer sam bila na gaži pa nisam vježbala. Onda su još i novine objavile epitet “najbolja čelistica”, pa bi mi profesori rekli: “Kakva si ti to najbolja čelistica kad ne znaš svirati tercu?” A meni je bilo glupo što se uopće takvo što pisalo. Ili bi me dočekao neki moj intervju zalijepljen na zidu, a koji je bio napola izmišljen i netočan. Netko bi zbog toga možda i plakao, ali mene je to samo jačalo. Na kraju sam uspjela dobiti pet i završiti studij. Od profesora sam voljela Krešimira Lazara, koji mi je predavao violončelo. On je zapravo bio asistent profesora Pavla Dešpalja, bio mi je dobar učitelj, ali i dobar čovjek. Na studiju mi je, kad se osvrnem, istodobno bilo i trnovito i lijepo.
Što za vas znači dobar glazbeni show?
– Osnovica je publika, ona koja se odazove i koja reagira. Nju trebaš stvarati godinama. Moj koncert počne čelom na pozornici, a završi tako da sam bez cipela u publici na nečijem stolcu. Imam pola vokalnih stvari, sviramo klasike, rock, tradicionalne pjesme. Možda imam dogovorenih 15 pjesama koje traju sat i petnaest minuta, no koncert na kraju može biti pola sata duži, ali i kraći. Sve ovisi o publici i tome što ona traži.
Je li seksepil dio showa?
– Nemam neki odgovor na to… Ja sam samo mlada žena koja se tako ponaša. Moj prioritet je da što bolje sviram svoj instrument i da to što bolje izađe van. A popratno s tim, naravno da na sceni moraš izgledati lijepo. Tako se bolje i osjećaš. Ono što je meni fascinantno jest naglašavanje mojih nogu, to mi je nejasno. Violončelo se svira tako kako se svira. Meni je puno ugodnije na sebi imati takvu suknju da sam slobodna u kretanju, jer ja stalno ne sjedim, pola koncerta skačem.Isto tako moram imati slobodne ruke da bih lakše svirala. To automatski ističe nogu, mišić, i to je već seksepil. To je, uostalom, urođeno svakom umjetniku na sceni, svi se volimo dopasti drugima, mislim da i scena i publika to zaslužuju. No, seksepil se ili pojavi ili ne, ne možeš ga forsirati.
Mediji nerijetko vaš privatni život stavljaju ispred vaše glazbe. Kako gledate na to?
– Uvijek ga stavljaju, ali mene to ne smeta. Nastojim maksimalno zaštititi što mogu, neke stvari su moje i ne želim ih dijeliti, a ono što podijelim, za to imam razlog. To mi je, baš kao i glazba, postao stil života, znam se s time nositi. Razumijem i medije, oni trebaju nas, a i mi njih. Ali ljudi čitaju ono što su ih mediji naučili da čitaju. Kako se netko odjenuo, kakvu je bebu rodio, to je ljudima interesantnije čitati nego o nekakvom koncertu. A mediji te opet stvore i sruše u sekundi. To sam doživjela i kroz suradnju s Hrvatskom turističkom zajednicom…
Što je na kraju bilo s tim, dosta je ta priča punila stupce?
– Svi su se divili i dičili turističkim Oscarom koji sam osvojila u Berlinu spotom “Odom radosti”. Toliko su se dičili da nisu ni primijetili da sam osvojila i još jednog, uz još 25 nagrada u svijetu, od Brazila do Rusije. Taj spot je bio velika stvar i meni je to puno značilo u karijeri. Ali kad se politika u HTZ-u promijenila, a nikad nisam mislila da ću se morati baviti i politikom, sve se odjednom promijenilo i u vezi tog turističkog projekta. Jer nakon te kampanje o meni su se pisale stvari koje nisu istinite. Vrtilo se na kraju u medijima samo to da je u mene investirano nekih 5,2 milijuna kuna, pa čak i da sam ja zaradila taj novac. To je potpuno kriva informacija. Šteta je ipak napravljena, jer me mnogi zbog tih napisa doživljavaju kao osobu koja je “maznula” lovu. Sada je to daleko iza mene, ja i dalje ponosno predstavljam Hrvatsku na svojim koncertima, a ta promocija već tri godine naše porezne obveznike stoji nula kuna. Tako će biti još jako dugo, jer je promoviranje moje zemlje postalo dio mene.
Kako je moguće da je jedna višestruko nagrađivana promocija Hrvatske završila tako ružno?
– To je slika našeg društva. To je samo primjer kako je to kad se mladim ljudima u našoj zemlji pruži ruka, pogotovo ako su ambiciozni i žele raditi. Jedan način da im pomogneš jest da im daš priliku da nešto stvore. To je gospodin Niko Bulić omogućio meni, dao mi je mogućnost da izrazim svoju umjetnost za dobrobit svih nas, da ovoj državi dam nešto lijepo. I to sam uspjela. No, kad se promijenila struktura vlasti, trebalo je maknuti sve što je bilo, sve otprije je bilo loše i krivo, iako je svijet rekao da je odlično.
Jeste li imali kasnijih kontakata s HTZ-om?
– Poslovno nisam. Ne živim od politike ni ona od mene. Taj je projekt bio lijep i uspješan i sigurna sam da će on opet naći svoje mjesto jer ga zaslužuje. Ja i dalje promoviram svoju zemlju, i to bez oznake HTZ-a.
Često kad se spominju honorari umjetnika morate objašnjavati što to znači ulagati u sebe…
– Održavati se kao glazbenik, biti elegantan i uspješan, sve je to jako skupo. To je problem brojnih projekata, tako je bilo i u suradnji s HTZ-om. Primjerice, ako sviram uz glazbenu podlogu, koja je još sinkronizirana s videom, onda je to multimedijalni projekt. To košta. Moram imati i mikrofon i pojačala, sve to treba netko kupiti, a to kupuje umjetnik od svog honorara jer je važno da nastup bude što kvalitetniji.
Treba razmišljati i što ćeš odjenuti, za svaki se nastup treba pripremati kao da je jedan jedini. Treba unajmiti snimanje u studiju, druge glazbenike… I sve to treba netko platiti. Na kraju, kad poplaćaš sve troškove, ponekad moraš dati i više nego što si dobio. Spomenuli ste i odijevanje. Niste li jednom rekli da vam je odjeću dizajnirala i Mirela Holy?
– Napravila mi je jednu kreaciju još davnih dana. Znam je privatno, susjeda mi je, jako je draga i simpatična žena. Imamo i zajedničku frendicu krojačicu, a sjećam se da sam joj nosila i jednu njezinu reviju kad sam imala valjda 15 godina. No, što se tiče odijevanja, relativno sam nezavisna po tom pitanju, nikad nisam bila u takvim suradnjama da meni netko nešto radi, a ja ga reklamiram. Volim hrvatske dizajnere jer mi odgovaraju. Ali ne želim da mi netko radi besplatno jer ti ljudi od toga žive, kao što ja živim od glazbe. To me još Vlado naučio – besplatno je najskuplje. Nisam ga odmah razumjela, ali danas to puno bolje razumijem. Najbolje je biti neovisan i svoj.
Vaš brak s Vladom Kalemberom također je budio interes medija. U kakvim ste danas odnosima?
– Sad je već godinu dana prošlo otkako živim sama i ne vidim neku razliku u odnosu na bivši brak. Ja sam uvijek živjela sama. Zašto je to tako, ne znam. Vlado i ja smo jako slični, a opet jako različiti. Toliko smo dobri, ali nešto ipak nije funkcioniralo. No, naš odnos se nije promijenio, osim što živimo razdvojeno. Sin, ja i Vlado često smo zajedno. Nisam takva da bih se naljutila i da bismo se zato rastali, dubinska ljubav i poštovanje uvijek će ostati.
U prosincu, kažete, imate i dosta humanitarnih koncerata, a i redovito se uključujete u humanitarne akcije. Tako ste bili angažirani i oko onih koji se bore s bulimijom, s kojom ste se i sami suočili…
– To je priča za koju bi mi trebali sati da je ispričam. Od 13. godine dogodilo mi se to da sam imala ambiciju početi stvarati, a istovremeno uništavati sebe, jer sam bila nezadovoljna. Zašto? Ni danas mi nije jasno. Možda mi je netko rekao da sam debela, pa mi je ušlo u glavu na taj način. To je bilo jako osjetljivo vrijeme. No, ja sam se izvukla. Svatko mora sam sebi tu pomoći i napraviti prvi korak, ali treba imati i pomoć. Danas više ne mogu pojmiti da se izgladnjujem ili prejedam. I uvijek ću rado individualno pomoći svakome da u sebi pronađe način pobijediti taj poremećaj. Mene je izvuklo moje violončelo.
Što očekujete u 2015. godini?
– Pitala sam jednog muškarca nedavno: “Žene stalno nešto očekuju od muškaraca, a što vi muškarci očekujete od nas?” A on je rekao: “Samo želim da od mene nemaš očekivanja.” Takva sam i ja, i imam i nemam očekivanja od iduće godine. Znam biti sva u brojevima pa je 2014. bila u znaku sedmice, što je značilo da je to godina za promjene. A iduća je godina u znaku osmice, što označava beskonačnost. Zato si u idućoj godini želim da mi se dogodi nešto beskonačno. Hoće li to biti muškarac koji će ostati uz mene cijeli život? Ili će mi se dogoditi dijete? Tko to zna… A možda mi se i ne dogodi ništa. Idemo to ostaviti za budućnost, pa što bude – bude…
Tekst: Igor Weidlich
Fotografije: Martina Cvek
Tekst je objavljen u Jet Set Magazinu broj 136
