Malo je tko tijekom ljeta 2013. želio biti u koži Marina Čilića. Poput bombe tada je odjeknula vijest da je test napravljen za vrijeme njegova nastupa na ATP turniru u Münchenu pokazao da je koristio nedopuštenu supstancu, odnosno, da je “pao“ na doping testu. Za cjelokupnu hrvatsku športsku javnost, a pogotovo za one koji ga bolje poznaju, bio je to pravi šok, jer je Marin uvijek bio poznat kao uzoran športaš, pravi poštenjak, kod kojeg je bilo kakva vrsta varanja jednostavno nespojiva s njegovom športskom (ali i životnom) filozofijom.
Službenih informacija tih dana nije bilo uopće, a mediji su u nedostatku potvrde ili demantija baratali informacijom da je vodeći hrvatski reket napravio nenamjernu pogrešku koristeći vitaminski pripravak u kojem je bilo i nečega što nije dopušteno. No kako nikoga od odgovornosti ne amnestira nepoznavanje prekršenog zakona, tako se ni športaši ne mogu opravdati time da “nisu znali”; to je, slagala se javnost, bila njegova pogreška. Nenamjerna, ali ipak pogreška.
Izoliran od toga, otkazujući turnir za turnirom zbog ozljede (nakon Wimbledona je doista zaliječivao koljeno, iako je bio optužen da je i to lažirao) Marin Čilić je krenuo u pravnu bitku. Bez izjava za medije, što je bio savjet odvjetnika, želio je dokazati da nije kriv. Odvjetnik suprotstavljene strane tražio je maksimalne dvije godine kazne, “kao poruku svima ostalima koji si žele pomoći dopingom“, a onda, kad je slučaj došao do Suda za športsku arbitražu (CAS) na površinu su isplivale gotovo nevjerojatne stvari. Pokazalo se da je nalaz bio pogrešno protumačen, da Čiliću nedozvoljena supstanca nije ni pronađena, nego samo metabolat niketamida, koji je, k tome, izvan turnirskih nastupa dopušten.
Posljedično, Čiliću je odmah vraćena mogućnost da nastupa na turnirima, no vremeplova kojim bi ga se vratilo u doba prije nego je započeo “dobrovoljnu suspenziju“ nema. Lov na vještice, u kojem se nekome učinilo da će u mrežu biti uhvaćena velika zvjerka, tako je završen, a na karijeri Marina Čilića ostala je mrlja koju nije zaslužio.
– Bilo je to vrlo teško razdoblje za mene i tako nešto nikome ne bih poželio. Znao sam da nisam kriv, jer doping je nešto što nikad ne bih koristio, a svejedno mi je prijetila dugotrajna suspenzija – govorio je tih dana Čilić, kojem bi, da se to dogodilo, odmah leđa okrenuli i navijači i sponzori.
Devet mjeseci poslije, pak, svatko je želio biti u koži Marina Čilića. Na US Openu u New Yorku, četvrtom (posljednjem) Grand Slam turniru u sezoni, napravio je rezultat karijere. Do tada mu je na nekom od četiri najveća turnira najbolje ostvarenje bio polufinale s Australian Opena iz 2009. godine, a u New Yorku je to uvelike nadmašio. Postao je drugi Hrvat s naslovom na pojedinačnim Grand Slam turnirima, nakon što je njegov sadašnji trener Goran Ivanišević osvojio Wimbledon 2001. No podjednako impresivan bio je način na koji je trijumfirao u Flushing Meadowsu, jer je u posljednja tri meča (suparnici su bili Tomaš Berdych, Roger Federer i Kei Nishikori) pobjeđivao s maksimalnih 3-0 u setovima.
– Početak turnira išao je dosta lagodno, prolazio sam prve prepreke, i onda je brzo došao drugi tjedan. Sve je završilo da bolje ne može. Pehar je došao u moje ruke, a osjećaj je bio nevjerojatan. Što sam sve morao prolaziti prošle godine, a onda imam osvojeni Grand Slam turnir! Nevjerojatno, neopisivo. Od četvrtfinala sam igrao najbolji tenis u životu i tri posljednja meča se sve poklopilo. Igra, osjećaj na igralištu, kontrola emocija u kritičnim situacijama… Pokazao sam da s takvom igrom mogu računati na pobjedu protiv bilo koga, bilo gdje…
Kako su vas tretirali na sljedećim turnirskim nastupima, u Pekingu, Šangaju i Moskvi?
– Imao sam dojam da su svi koji su mi čestitali bili sretni što sam baš ja osvojio US Open. Kao da im je bilo drago što netko tko je na glasu kao pošten bude nagrađen pobjedom. I mnogi su mi rekli da se slažu odnosno da im je bilo drago što sam rekao na proglašenju pobjednika, da se težak rad i trud isplate. Dobre se stvari dogode onima koji daju sve od sebe.
Među igračima sam imao lijep tretman, a na igralištu sam bio “drugi ja“, usporedim li se s onim prije US Opena. Prvo, zato što sam znao da kao osvajač Grand Slam turnira moram napraviti nešto više, a drugo, da koliko god situacija na terenu u tom trenutku bila teška, opet znam da se mogu izvući jer mogu odigrati mnogo bolje, onako kao u New Yorku. Trebalo mi je neko vrijeme za navikavanje.
U posljednjih desetak godina odigrano je četrdesetak Grand Slam turnira i u samo tri navrata pobjednik nije bio iz kruga “velike četvorke“, odnosno društva u kojem su Roger Federer, Rafael Nadal, Novak Đoković i Andy Murray. Koliko vam godi što ste u takvom društvu?
– Kad se zna taj podatak, osjećaj je zaista odličan. Osim njih četvorice u posljednjih desetak godina pobjednici smo bili samo Juan Martin del Potro, Stanislas Wawrinka i ja. Ova četvorica zapravo osvajaju sve najvažnije turnire, mislim tu na natjecanja iz serije ATP Masters 1000, gdje bi se ponekad netko prišuljao sa strane, kao Nikolaj Davidenko ili Jo-Wilfried Tsonga, ali u načelu oni su uzimali sve naslove. Grand Slam turniri su svima najveći cilj, njihova je važnost velika, tu se osvaja najviše bodova, novčane nagrade su velike i kad ga osvojite onda ste u teniskoj povijesti. Za onoga tko je osvojio Grand Slam turnir zna cijeli svijet.
Spomenuli ste tenisku povijest. Koliko se osjećate kao njezin dio?
– Teško mi je još uvijek to objektivno sagledati. Živim u sadašnjosti, mislim na ono što dolazi u bliskoj budućnosti. Sigurno je da će po završetku moje karijere to ostati neizbrisiv dio. Ja sam ostvario svoj san, bio sam pobjednik Grand Slam turnira, i to je velika stvar. A dobro je da se sve dogodilo bez teških trenutaka, u smislu da mi se nije događalo da dolazim blizu, pa ipak ostanem bez ičega. Da gubim u polufinalima ili finalima, da budem u situaciji da moram čekati novu priliku. Kao Ivanišević recimo, koji je toliko puta bio blizu i sva je sreća da je u zadnjem pokušaju uspio pobijediti u Wimbledonu…
Pred kraj 2013. godine ste na pitanje o ciljevima rekli da se želite za početak vratiti među deset najboljih, a onda ući i među pet vodećih, te da želite osvojiti Grand Slam turnir. Dobar dio toga već se ostvario, a i ovaj ulazak među pet najboljih nije daleko, čak bi se reklo da je realno da se to dogodi u najgorem slučaju početkom veljače 2015. godine, nakon Australian Opena. Koje ćete ciljeve potom postaviti?
– Želim nastaviti s osvajanjem Grand Slam turnira. Sada mi se pozicija dosta popravila, jer napretkom na rang listi i dolaskom u ovo odabrano društvo, da to tako nazovem, znam da ću i na najvećim turnirima biti među vodećim nositeljima. Sve ovo što smo napravili je pokazatelj da smo na dobrom putu, ali tako treba nastaviti dalje. Ovu godinu počeo sam na 37. mjestu rang liste i na mnogo turnira nisam bio među nositeljima, a to značajno otežava mogućnost dobrog rezultata, odnosno dolaska u završnicu. Znači, od sada ću najopasnije suparnike izbjegavati do četvrtfinala, a to je veoma značajno.
Osjećate li se po kvaliteti igre dijelom teniske elite?
– Ono što se dogodilo na US Openu nije bilo slučajno, u posljednja tri meča nisam izgubio nijedan set. S takvom igrom znam da na bilo kojem turniru, čak i uz težak ždrijeb, mogu biti pobjednik. To je velika promjena u razmišljanju.
Vjerojatno zbog dobrih zarada i svojevrsnog glamura koji ih prati, život vrhunskih tenisača često se doživljava kao med i mlijeko. Je li to stvarno tako?
– Onima koji se probiju visoko egzistencija je sigurno riješena. I jasno je da se ne moraju brinuti o svakodnevnim životnim problemima. No tenis, kao i sve drugo u životu, nije samo ono što se vidi s tribine ili na televiziji. Mnogo je toga što te okružuje i što trebaš napraviti da dođeš u poziciju da budeš u tom društvu. Konkurencija je strašna, nikakvo opuštanje ne dolazi u obzir. Koliko puta se osvajaču nekog turnira dogodilo da nema vremena za proslavu, jer ga već čeka nova obveza. Ne ističem slučajno naporan i težak rad, to je nešto što je neophodno iz dana u dan, bez maksimalne profesionalnosti ne ide. Bez toga se ne ostaje u vrhu.
Kako je izgledao dan poslije? Zna se da ste iz hotela izašli u 8:45 i da ste do polijetanja aviona za Europu u poslijepodnevnim satima imali apsolutno svaku minutu isplaniranu.
– Stvarno smo imali jak tempo, ali kad je čovjek sretan, onda je sve lako. No moram priznati da su trenuci od osvajanja US Opena do polijetanja aviona bili baš iscrpljujući. Obavio sam desetke intervjua, bio na tzv. Danu medija, gostovao u mnogim televizijskim emisijama koje su vrlo utjecajne… Bilo je to novo iskustvo, prilično zanimljivo. Naporno, ali kad znaš da to radiš u ulozi pobjednika takvog turnira sve ide lakše. Bio je za mene to dan iz snova.
Iz New Yorka zaputili ste se ravno u Amsterdam…
– Da, igrao se susret u Davis Cupu protiv Nizozemske… Tek nakon toga sam došao kući, ali bilo je mnogo obveza. Dva tjedna nisam igrao ni na jednom turniru, a svi dani su mi bili ispunjeni. Nisam mogao ni zamisliti tako nešto! Trening je bio prioritet, dakako, ali kad se sve zbroji “slobodnog hoda“ jedva da je bilo. Nije da se žalim, znam da to dolazi s takvim rezultatom, no gotovo je nevjerojatno koliko se toga promijeni u životu osvajača tako velikog turnira.
Sada vas još više prepoznaju, više ni izvan Hrvatske ne možete ostati nezamijećeni, od aerodroma do restorana ili bilo kojeg javnog mjesta. Kako se nosite s tim?
– Još sam više pred očima javnosti, znači moram biti pažljiv u svemu što radim. Već od izjava medijima. Jasno, lijep je osjećaj kad vas ljudi prepoznaju i žele se fotografirati s vama, kad vam čestitaju na rezultatima… Na neki način, sve ono što sam napravio na treninzima sada se isplaćuje.
Za ovu ste godinu nominirani za dvije nagrade koje dodjeljuje ATP na kraju sezone: jedna je za športsko ponašanje, a jedna za igrača koji je najviše napredovao. Lijepa priznanja, zar ne?
– Ovo je već treći ili četvrti put da sam nominiran za športsko ponašanje, no Roger Federer je uvijek bio nedodirljiv. Znamo kakav je športaš i kakav je čovjek, tako da će biti i ove sezone jak konkurent, jer je i opet među nominiranima, uz Grigora Dimitrova i Keija Nishikorija. No već i to što sam na listi svakako je veliko priznanje, jer su me na popis stavili kolege igrači i osoblje na turnirima. A oni sigurno znaju kakva sam osoba…
Početkom godine, tijekom ATP turnira u Rotterdamu, društvenim mrežama se širio video iz vašeg meča protiv Jo-Wilfrieda Tsonge, kad ste se složili da se ponovi poen na meč loptu, jer je Francuza omela buka u gledalištu. Taj ste poen izgubili, potom i gem, i moglo se dogoditi da vas poštenje skupo stoji. Može li ta situacija pomoći da ovaj put dobijete nagradu?
– Može pomoći, ali ne znam koliko je ljudi to vidjelo i zna za to. S moje strane bio je to logičan potez, bez obzira što se radilo o vrlo osjetljivom trenutku i što mi se moglo dogoditi da se već zarađena pobjeda pretvori u poraz. Sve u životu želim napraviti na pošten način, tako da mi to nije bila teška odluka.
Hrvatska je među rijetkim zemljama koje se mogu pohvaliti osvajanjem Davisova kupa, neslužbenog svjetskog momčadskog prvenstva u tenisu. Naslov je osvojila 2005., predvođena Ivanom Ljubičićem i Marijom Ančićem, a sada u postavi ima neke druge adute. Marina Čilića kao vođu sastava, Bornu Ćorića od kojeg se očekuje mnogo, Marina Draganju kao izvrsnog u paru, Matu Delića koji igra sve bolje… Može li Hrvatska opet do naslova?
– Mora se dosta toga posložiti. Trebat će nam nekoliko godina da dođemo u poziciju da o tome ozbiljno razmišljamo i da se tome s pravom nadamo. Ovo je mlada reprezentacija i ne može se očekivati da se preko noći dogode velike stvari. No isto tako to je reprezentacija s velikom perspektivom. Borna Ćorić se već počeo dokazivati na većim natjecanjima i njegov potencijal je stvarno velik. Mate Delić napreduje, a s iskustvom iz važnih mečeva i protiv odličnih protivnika bit će još bolji. Marin Draganja igra u paru fenomenalno. Za osvajanje se, međutim, treba toliko toga poklopiti. Koliko ima reprezentacija s izvrsnim igračima a da nisu uspjele u tome? Recimo, Francuska, koja je godinama u sjajnom sastavu, pokrivena na svim pozicijama, i tek ove sezone je došla u šansu da osvoji naslov. Ipak, nadam se da ćemo doći do prilike da ponovimo tu 2005. godinu…
Što vam znači igranje za reprezentaciju?
– Reprezentacija mi je uvijek davala nešto što se ne veže s turnirima. Uvijek sam bio ponosan što sam dio nje. Naravno, bilo bi jako dobro da se i ubuduće nastavi praksa iz Varšave i Amsterdama, da ne moram igrati sva tri dana, to uzima puno energije. Uglavnom, uvijek mi je bio gušt igrati za reprezentaciju, a tako će biti i dalje.
Tekst: Igor Rajković
Tekst je objavljen u Jet Set Magazinu broj 135
