Sve je počelo kad je imala samo trinaest godina i sa školskom prijateljicom Nadom Žitnik pobijedila na “Prvome pljesku” u ondašnjem zagrebačkom “Varieteu”
Rock je moje shvaćanje života, jazz je moja strast, a kazalište velika ljubav – kaže Zdenka Kovačiček, uistinu žena za sva vremena, što je i naziv možda njezine najuspješnije pjesme koju joj je prije petnaestak godina skladao Marko Tomasović podarivši joj ujedno glazbenu vječnost. Pjesma simbolizira njezin život i karijeru. Ima i onih koji Zdenku, što u šali, što u zbilji, zovu i – mamom hrvatskoga rocka. Razumljivo, jer pjevački traje gotovo 60 godina! Te su godine estradnoga trajanja vrijedne svakoga poštovanja, to više što radi nesmanjenim tempom i jedna je od rijetkih iz svoje pjevačke generacije koja je „uhvatila korak“ s mladom publikom koja je prepoznala i prihvatila njezinu pjevačku osebujnost i posebnost. Pritom, nikad joj nije podilazila, uvijek je bila svoja u odabiru repertoara.
Nije željela pjevati interpretativno lagane komercijalne zabavne pjesme, zbog čega i nije bila odveć zanimljiva izdavačima nosača zvuka, a one bi joj jamačno omogućile lagodniju egzistenciju i veću medijsku prisutnost. K tome, Zdenka je jedna od rijetkih naših pjevačica koja je u svijetu pjevala inozemnoj publici, a i danas se još dogodi po koji poziv. A sve je počelo kad je imala samo trinaest godina i sa školskom prijateljicom Nadom Žitnik pobijedila na “Prvome pljesku” u ondašnjem zagrebačkom “Varieteu”, u kojemu su počele pjevačke karijere prve generacije popularnih zabavno-glazbenih pjevača.
– Nada i ja smo išle u isti razred u ondašnjoj školi „Anka Butorac“, stalno smo pjevušile i školski su nas prijatelji obožavali. Zapravo, zarana sam bila očarana svjetlima reflektora, jer sam još kao djevojčica nastupala u Zagrebačkom kazalištu mladih, u kojemu sam glumila, pjevala i plesala, tako da je „spoj“ s Nadom bio logičan slijed. Ona je bila snalažljivija i prijavila nas je na “Prvi pljesak”. Pjevale smo američku pjesmu „Sugartime“ (Slatko doba), pobijedile i postale jako popularne. Tako je 1957. nastao naš „Duo Hany“. Neki su nas zvali i „Sestre Hany“ i „Zagrebački vrapci“ – prisjeća se Zdenka, s karizmom našeg najprimjerenijeg ženskog rock vokala, pjevačkih početaka i dua koji je bio tinejdžerska senzacija.
Kako su to bili i televizijski počeci, TV redatelj, legendarni Anton Marti, pozivao ih je u svoje emisije nerijetko emitirane u živo, to više što su se njih dvije sasvim opušteno ponašale pred TV kamerama. A bile su još maloljetne!
I onda se dogodio Opatijski festival 1961., koji je odredio vaš budući život, zar ne?
– Milivoj Kerbler skladao nam je skladbu „Djevojčice“, s pripjevom „U pola dva, u pola dva…“ koji je preko noći pjevušila cijela nacija. U to vrijeme na nastavu u školu obvezno se dolazilo u crnim kutama, i o tome smo pjevale u pjesmi. Godinu poslije sudjelovale smo i u filmu „Šeki snima, pazi se“, redatelja Marijana Vajde, u kojemu se govori o tada najpopularnijem nogometašu Dragoslavu Šekularcu. Sudjelovala je i nedavno umrla beogradska pjevačica Lola Novaković…
Kako su na vašu popularnost reagirali profesori u školi ?
– Nisu baš bili oduševljeni, jer smo pjevanjem počele i dobro zarađivati. To se ogledalo i na ocjenama i uspjehu, ne baš dobrim, tako da je Nada čak prekinula školovanje. Nije joj baš išlo, premda je mnogo čitala, čak je pisala i priče. A ja sam maturirala, ali sa zakašnjenjem. Maturalnu radnja bila je iz povijesti umjetnosti; pisala sam o arhitekturi jednog od najslavnijih američkih arhitekata i dizajnera Franka Lloyda Wrighta.
Vaši roditelji zacijelo nisu zamišljali da im kći jedinica bude pjevačica ?
– Možete misliti kako je to bilo u ono vrijeme… Još sam bila učenica, neopterećena tom popularnošću, ali ipak sve se događalo kao u nekom snu. Zarađivala sam više od roditelja, putovala sam, snimala… Zapravo, nikada nisu bili sretni što sam pjevanje odabrala kao profesiju. A možete si zamisliti kako im je tek bilo kad sam poslije mature s Nadom jednostavno pobjegla u Beč, na poziv jednoga menadžera. Ostale smo nekoliko godina i pjevale s tada velikim glazbenim zvijezdama kao što su Peter Kraus, Lou Van Burg i Bill Haley. Nastupale smo u američkim klubovima diljem Njemačke, sve dok nam se nije dogodila ljubav – Nada se udala za njemačkoga gitarista, a ja za austrijskoga basista Rudija Kamperskyja, s kojim sam bila osam godina. Naš „Duo Hany“ raspao se 1964. godine. Rudi i ja smo osnovali “Marascinos band” i svirali u najelitnijim klubovima Austrije, Njemačke, Švedske, čak smo nastupali i u Bejrutu. Turneju je prekinuo rat. Vratili smo se u Austriju i tada se grupa, kao i moj brak, počela raspadati. Nada i njezin suprug svirali su uglavnom popularnu glazbu, a ja sam se posvetila jazzu, soulu, gospelu, bluesu, uglavnom američkoj glazbi. Danas Rudi živi u Švedskoj i u trećem je braku s jednom Šveđankom, a ja se više nisam udavala i ostala sam živjeti na Svetom Duhu, u obiteljskoj kući nasuprot ulaza u najstariju zagrebačku bolnicu.
A gdje je danas druga polovica „Dua Hany“?
– Nada Žitnik sa suprugom živi u Kanadi, u Hamiltonu, nastupali su još do prije godinu dana. Čujemo se telefonom s vremena na vrijeme, obično o blagdanima, kada razmijenimo čestitke. Po mojemu skromnome mišljenju „Duo Hany“ bila je naša prva pop grupa.
Što je bilo odlučujuće za vaš povratak u Hrvatsku?
– Poziv Vanje Lisaka za nastup na Opatijskom festivalu 1970. godine. Pjevala sam pjesmu Miljenka Prohaske „Zbog jedne davne melodije“, u alternaciji s Višnjom Korbar, i osvojila prvu nagradu žirija. Pjesma s elementima jazza postala je moj svevremenski hit i razlog odluci o ostanku. Odmah sam počela surađivati s našim najboljim jazzerima poput Boška Petrovića, Miljenka Prohaske, Damira Dičića i drugima, s kultnim sastavima „Nirvana“, „Time“, „Bijelo dugme“, “Telephone blues band” i mnogim drugim. Dakle, opatijski uspjeh obilježio je moj povratak na hrvatsku scenu i najavio početak solo karijere.
Pjevali ste pred državnicima i mnogim slavnim imenima. Kojih se nastupa posebice sjećate?
– Ugodno je bilo tijekom kampanje bivšeg austrijskog kancelara Franza Vranitzkog, zatim na rođendanskoj proslavi Gorbačova, u Rusiji sam pjevala prvoj ženi u svemiru Valentini Terješkovoj…
Slavni talijanski umjetnik na harmonici Peppino Principe i nastupi s njim po talijanskim klubovima, posebna su priča.
Kad ste posljednji put pjevali u inozemstvu?
– U Austriji sam često nastupala, posebice ljeti u turističkim odredištima na austrijskim jezerima. Naime, tamošnja publika sluša jazz kao zabavnu glazbu. Zadnji put u Austriji sam pjevala prije tri godine – u Grazu, u Royal Garden jazz klubu. S posebnim se poštovanjem sjećam nastupa s pjevačem i saksofonistom Wolfgangom Schreinerom iz Klagenfurta, koji je vodio jedan od najpoznatijih jazz sastava sa kojim sam često nastupala na festivalima u Austriji i Njemačkoj, primjerice u Burghausenu, jednom od najdugovječnijih u Njemačkoj, na kojemu je nekad pjevala i Ella Fitzgerald. Wolfgang je umro prošle godine, u šezdesetoj, od infarkta…
Tekst: Željko Slunjski
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!