Zagrebački interijeri s Cakovim potpisom

 

Tvornica kulture, Johann Franck, Pepermint, Gjuro2, Beertija, Klub i Vinyl, samo su neka od mjesta za izlazak koja su svoj izgled, ali i glazbenu ponudu, mogla zahvaliti – Nedjeljku Mikcu Caku

Zagreb baš i ne obiluje prostorima za urbanu zabavu. Ipak, takva mjesta postoje, a dobar dio zagrebačkih klubova i koncertnih prostora koji vam odmah mogu pasti na pamet oblikovao je jedan čovjek – Nedjeljko Mikac Cak. Tvornica kulture, Johann Franck, Pepermint, Gjuro2, Beertija, Klub, Vinyl – istina, neki od njih nažalost više ne postoje – samo su neka od mjesta za izlazak koja su svoj izgled, ali i glazbenu ponudu, mogla zahvaliti Caku.

Zagrebački dečko Nedjeljko Mikac kao tinejdžer se počeo baviti glazbom, a kad je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti najprirodnije je bilo da te svoje dvije ljubavi – likovnost i glazbu – spoji u profesionalnu karijeru. Osim što se ostvario kao uspješan likovni umjetnik, radio je filmsku scenografiju, bavio se produkt dizajnom i dizajnom interijera, te organizirao glazbena događanja – od legendarnog Under City Ravea prije tridesetak godina, do drive-in koncerta na aerodromu tijekom prvog pandemijskog lockdowna – a prije desetak godina osnovao je “psihodelični breakbeat punk bend” Discohernia. Ljubazno je pristao na razgovor za naš časopis, u kojemu nam je otkrio što misli o “cajkama”, kad ćemo se vratiti na “staro normalno”, te zašto ne treba slijediti trendove.

Ako se ne varam, djetinjstvo ste proveli u zagrebačkoj Dubravi. Opišite mi svoj put odrastanja prema glazbeniku i studentu likovne akademije. Što je najviše utjecalo na vas? Postoji li neka osoba, neki idol iz mladosti koji vas je usmjerio prema glazbi i umjetnosti?
– Odrastao sam u radničkoj obitelji i moram priznati da me nisu okruživali saloni sa slikama i velike police s knjigama, tako da u tom smislu sigurno nije bilo nikakvih informacija, a kamoli uzora. Ali impuls prema glazbi, crtanju, zabijanju čavala i proizvodnji različitih igračaka od raznih materijala, gradnji skloništa i kućica na stablu, oduvijek je bio u meni. Tako da se tu očito radi o nekom spoju kemijskih elemenata u mom organizmu koji su me usmjerili, moje je bilo samo da osluškujem i da se ne opirem (ha,ha,ha). Zapravo vrlo rano, negdje u sedmom, osmom razredu, odlučio sam da je jedino rješenje za mene da postanem rock zvijezda. To mi se činilo vrlo logično: to jedino znam raditi, zaradit ću dovoljno novaca da budem neovisan i slobodan, ne polažem račune nikome, nemam nekog šefa koji mi visi nad glavom i još sam i utjecajan pa me ljudi slušaju što im govorim o životu.

I zaista sam krenuo u tom smjeru, imao neke bendove, nastupe, ali ta slava i novac nikako da dođu, a umjesto autorskog rada koji me oduvijek najviše privlačio, sve sam više postajao “gažer”. Ne kažem da mi je išlo loše – Fender Precision bas koji sam tada kupio imam još i danas… No, shvatio sam da se moram od toga maknuti jer to nije bilo to što sam želio. Odlučio sam upisati likovnu akademiju i posvetiti se ozbiljnom stvaranju. Već na drugoj godini počeo sam izlagati i baviti se ortodoksnom umjetničkom praksom. Ali glazba i likovnost se cijelo vrijeme negdje isprepliću.

Radili ste kao filmski scenograf, produkt dizajner i dizajner interijera. Koji su vam u tim područjima umjetnički uzori? Imate li ih uopće?
– Zapravo konkretnih uzora nemam. Izučavanjem i praćenjem nekog područja, razvijaš svoje iskustvo, svoje stavove i neke odgovore. Tako da je uzor zapravo samo skup informacija koje dobivaš i na osnovu kojih kreiraš neko svoje mišljenje. U habitusu ljudske psihe je da ti je neki način izražavanja bliži od nekog drugog načina izražavanja i negdje na tom tragu gradiš svoj put. Sve u životu ima svoje polove, crno-bijelo, gore-dolje, geometrijska apstrakcija ili apstraktni ekspresionizam. Ljudi su time određeni, a svatko traži neki svoj put u tim okvirima.

Završio sam likovnu akademiju i likovnost prihvaćam i shvaćam na najširi mogući način; nikad nisam bio sklon prikloniti se samo jednom izrazu. Od toga proizlazi moje zanimanje za razne oblike vizualne kulture i multidisciplinarnost.
Negdje baš kad sam završio akademiju, u moj atelijer je došao neki galerist iz Amsterdama, ne sjećam se više imena. Dopale su mu se neke slike. Javio se za nekoliko dana, poslao mi je dimenzije zida svoje galerije i dimenzije slika koje moram napraviti i naveo točne motive koje trebam isporučiti. Tad sam shvatio da to nije za mene. Da me se krivo ne shvati, nisam ja Knifer pa da cijeli život crtam meandre. Ne kažem da je to loše ili da nekog prozivam. To jednostavno nije bio moj put.

Pratite li redovito što se događa u svijetu umjetnosti? Pratite li najnovije dizajnerske trendove?
– Kada se baviš bilo kojom djelatnošću naravno da te to zanima, pa istražuješ i gledaš kako netko drugi rješava neki problem. Koji su novi materijali, kako netko drugi gleda na isti problem i projektni zadatak… Trendovi kao takvi me uopće ne zanimaju. Stvaralac treba pratiti svoj stvaralački put i biti odgovoran prema sebi. Slijediti trend i prilagođavati se trendu je laž i prema sebi i prema drugima i to je nešto negativno. Naravno da smo svi podložni utjecajima i informacijama koje nas okružuju. Ali ako su ti utjecaji filtrirani kroz naš kritički stav i iskren pristup prema stvaranju onda to nije loše, nego je samo jedna dobra razvojna linija.

Piše: Darko Vlahović
Fotografije: Tomislav Marić

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

Ostavi komentar