S ulogama Leonea u “Glembajevima” te Gustava Von Aschenbacha u “Smrti u Veneciji”, prvak baleta zagrebačkog HNK-a Takuya Sumitomo oduševio je i publiku i kritiku te postao istinska zvijezda hrvatske baletne umjetnosti
Takuya Sumitomo azijska je zvijezda hrvatskog baleta. Došao je u Zagreb 2015. godine iz novosadskog Srpskog narodnog pozorišta gdje je gradio zavidnu karijeru kao prvi solist. Kaže kako je dolazak u Zagreb bio – sudbinski. A iz njega niti ne želi otići.
– U Novom Sadu sam plesao četiri sezone, ali sam se počeo osjećati preugodno, trebali su mi novi izazovi te sam zbog toga počeo tražiti audicije. Vjerujem da je sudbina htjela da dođem u Zagreb jer sam od HNK-a dobio direktni poziv da postanem dio ansambla. Odmah sam prihvatio ponudu! U Zagrebu sam jako sretan, repertoar je odličan i imam priliku raditi s izvanrednim umjetnicima.
Balet zahtjeva iznimne fizičke napore iza kojih mora stajati čelična volja, strast prema plesu i ambicija. Ljubav prema baletu u Takuyinom je slučaju krenula iz obiteljskog smjera:
– Baletom sam se počeo baviti zbog mame koja je profesorica u jednom malom plesnom studiju u Japanu kojeg je naslijedila od moje bake koja je bila balerina. Tata je pak bio teniski trener te sam, kad mi je bilo četiri godine, morao izabrati čime bih se od toga bavio, budući da nešto treće za mene jednostavno nije postojalo. Jako sam volio svoju mamu, pa sam se odlučio za balet.
Majka mu je bila i prva profesorica, a ispočetka je to sve bila samo igra. S ozbiljnijim učenjem prvih plesnih koraka ipak je trebalo pričekati nekoliko godina:
– Moja mama je inače jako stroga profesorica, ali ne prema meni – smije se Takuya te nastavlja:
– Rođen sam na selu gdje balet nije toliko popularan te sam kao trinaestogodišnjak sa starijom sestrom otišao u baletnu školu u Osaku. Tamo sam bio do šesnaeste, nakon čega sam odlučio preseliti se u Europu, a moja sestra danas radi u studiju naše majke.
Nakon Osake, školovao se na Kraljevskoj baletnoj školi u Antwerpenu, zatim je postao baletni solist u Estoniji, nakon toga u Novom Sadu, a sada je eto u Zagrebu i tu planira i ostati. U Europu je stigao kao tinejdžer, a veliki odmak i razlika od japanske kulture bilo je nešto na što se morao priviknuti:
– Prvo sam bio jako zbunjen jer je, naravno, potpuno drugačija kultura. U Japanu su ljudi jako točni – ako vlak kasni jednu minutu, odmah počnu prigovarati, a sada, kad dođem u Japan, jednostavno pomislim: ma daj, pa to je samo jedna minuta. No, kad sam tek došao u Europu, čekao sam bus koji nije dolazio petnaest minuta i panično mislio nisam li možda pogriješio dan ili vrijeme.
Europljani nisu toliko nervozni oko kašnjenja i sada mi se nekako počeo sviđati takav mentalitet. Također, velika razlika je i u tome što u Japanu ljudi iznimno poštuju starije od sebe. Makar taj drugi bio samo jednu godinu stariji, mlađa osoba se mora ponašati drugačije prema njoj. Sviđa mi se to poštovanje prema starijima, ali ponekad ono zna prelaziti granicu – to je tako očito da se stekne dojam da je to poštovanje lažno.
Japancima je, kaže, isto tako vrlo teško reći “ne”, čak i ako zaista nešto ne žele:
– Tako da najčešće ili kažemo “da” ili se izmotavamo, ali nikad jasno i odrešito ne kažemo “ne”. U Europi je bitno drukčije – ovdje znate reći “ne” i taj “ne” je onda zaista “ne”. Kad malo razmislim, moći to reći također je neka vrsta poštovanja prema drugome. Japanci to doživljavaju obratno; naravno da ja to razumijem, ali mislim da je europski način bolji…
Njegova baletna karijera razvijala se vrlo fluidno i prirodno. Tvrdi kako veliku ulogu u tome nosi njegov uporni i srčani karakter:
– Kao dijete, uvijek sam imao puno samopouzdanja i mislio da mogu sve, a tako sam se kroz školovanje ponašao i u baletu.
Ali to ne znači da mu je sve uvijek bilo ružičasto – Takuya je ne jednom htio odustati od baletne karijere. Priznaje da mu se to mu događa i danas:
– Jednostavno mi dođe da odustanem od svega. Jako je naporno, svaka izvedba je jedinstvena za sebe, a svaku večer moraš dati najviše što možeš što je jako iscrpljujuće i stresno, fizički i psihički. Kada sam nakon izvedbe nezadovoljan sobom, uvijek počnem razmišljati kako nisam dovoljno dobar, kako nisam nadaren za balet i kako bih se trebao baviti nečime drugim.
Tekst: Tena Gašparac
Fotografije: Violeta Juras & HNK zagreb
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!