U ovom bajkovitom putovanju prepunom čarobnih šešira, neobičnih nosivih objekata za glavu u obliku galije ili razigranog leptira, tajnovitih torbi, razigranih suncobrana, putenih ljupkih žena na assemblageima…, sigurno vas neće dočekati onaj zločesti šeširdžija koji je plašio izgubljenu Alisu. Tu će vas dočekati Staša Čimbur, primjenjena umjetnica modnog pribora, kako je sama sebe predstavila.
~
Svi koji barem malo poznaju ovu nepokolebljivu i svestranu umjetnicu, znaju da njezin svijet umjetnosti, mašte i razigranosti odavno predstavljaju – šeširi. I isto su tako sigurni da bi svaki od tih raskošnih ukrašivača i čuvara glave mogao biti neki osebujan lik iz bajki Staše Čimbur. S tim što u tim bajkama sigurno nema pakosnog klobučara koji svima kvari doživljaje. Dapače, sasvim suprotno: u njezinom umjetničkom stvaranju, čega se god dotakne, ima mjesta samo za pozitivne vibracije. Ako ima još onih koji bez obzira na godine vjeruju u bajke, onda lako mogu povjerovati kako i u blizini svih Stašinih umjetničkih radova postoji rupa nekog njezinog bijelog zeca koji će vas odvesti u čudesnu zemlju šešira, punu boja, vedrine i nade.
O profesionalnom putu Staše Čimbur moglo bi se pisati nadugo i naširoko, a onda bi to trajalo. Ukratko, sve je krenulo u Zagrebu – od Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, Tekstilno-tehnološkog fakulteta, a nakon toga i majstorskog ispita za izradu šešira i ostalih pokrivala za glavu. Uslijedio je nastavak školovanja u Amsterdamu, na Gerrit Rietveld Academie, a usput je učila i vještinu izrade vitraja. Staša je potom u nekoliko navrata održavala predavanja i prezentacije o vještinama kitničarstva i klobučarstva u Den Haagu (The Royal Academy of Fine) i već spomenutoj akademiji u Amsterdamu. Iza nje je oko stotinjak izložbi, performansa i modnih revija u muzejima, galerijama i kulturnim centrima širom svijeta. Od Zagreba, Krka i Dubrovnika, pa do Beograda, Beča, Amsterdama, Rotterdama, Den Haaga, Antwerpena, Műnchena, Haife i New Yorka. Uglavnom – stotinjak izložbi do sada. Dakako, njezini umjetnički radovi praćeni su u različitim televizijskim emisijama, reportažama, modnim časopisima i u dnevnom tisku zemalja u kojima je izlagala… Priče o razigranim šeširima Staše Čimbur objavljene su u svjetskim modnim časopisima kao što su Cosmopolitan, Elle, Marie Claire i drugima. Njezini umjetnički radovi nalaze se na svim stranama svijeta – u privatnim kolekcijama, u Gemeentemuseumu u Den Haagu, u Muzeju za umjetnost i obrt i Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. U zadnje je vrijeme Staša Čimbur zaokupljena svojom trilogijom “Šešir u slici” koja se razvija i zaokružuje kao cjelina. U studenom ove godine sudjelovat će sa svojim umjetničkim radovima na izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu u sklopu “Modnog ormara”, a u Hypo centru na Fashion Weeku predstavit će svoju kolekciju bijelih objekata i izložbu crno-bijelih fotografija, kao drugi dio trilogije “Priče iz šešira”. I šlag na tortu: Štaša Čibmur će u Nizozemskoj, u Den Haagu, u prostoru galerije Haagse Kunstkring od 21. prosinca 2011. do 10. siječnja 2012. imati samostalnu izložbu assemblagea.
U starom Rimu šešir je smatran simbolom slobode. Može li onaj koji ih stvara i nosi, biti neograničeno slobodan ?
– Možda je stari Rim poznatiji po stilovima frizura koje bi bile uništene nošenjem šešira, pa su radije prekrivane velovima, a glavu su “odijevale” i tijare i drugi ukrasi. Dobro, bilo je tu pokrivala koja su imali različite uloge i koja su iskazivali određene pripadnosti slojevima društva… Frigijske kape i pileusi bile su, recimo, izraz težnji za slobodom. Ali, sve su to izvanjske slike i simboli, a stvarna sloboda dolazi iz glave i srca.
Bi li moda, otkad postoji, bila potpuna bez šešira ?
– A što je, molim vas, “glava bez šešira”?
Neki povjesničari mode tvrde da su različiti politički događaji oblikovali šešire…
– Moguće, no tada, u trenutku njihova nastanka, to uopće nije bilo važno, nije se svjesno izrodio neki oblik ili ideja. Tek je u budućnosti taj šešir dobio značenje i postao simbolom.
Kažete simbolom, objasnite to malo ?
– Da, zanimljivo je kako se događaji iz prošlosti gledaju iz različitih rakursa i kako onda nevažne stvari poprimaju značenje i imaju utjecaj.
Zbog čega ste svoje šešire smjestili u filmske trakice: zbog dodatnog naglašavanja dinamičnosti ili zbog prolaznosti koja nas okružuje. Ili je nešto treće u pitanju ?
– Time su se oni preobrazili, prestali su biti mjesta ili komunikacijski obrasci te su postali slike koje se nižu poput virtualnih filmskih kadrova, tvoreći pri tom osobnu vrstu naracije. Tako kreiram identitet svoje izložbene priče u kadru koje glavno mjesto zauzimaju oblici mojih šešira i njihovi nositelji.
Može li šešir otkriti karakter osobe koja ga nosi ili je to potpuno nebitno?
– Nositi šešir, najčešće znači biti siguran u sebe i svoj izgled, ma kakav on bio. Znači biti siguran u svoj izbor, biti zadovoljan samim sobom i biti svoj. Svjesnost o nama samima kroz izbor šešira rađa stil osobnosti. U kontekstu današnje mode i načina odijevanja, šeširom se zasigurno iskazuje image.
Jesu li ipak u današnje vrijeme šeširi izgubili nekadašnji smisao i postali samo puko pokrivalo za glavu ?
– Biti pokrivalo za glavu je jako važno, jer ne može biti nezamijećeno, ignorirano i neupadljivo. Zbog toga sve što se stavlja na glavu postaje neobično važno i vrijedno naše pažnje. Istina, važnije je što nam je u glavi, ali kako se to ne vidi, ostaje nam šešir…
Istovremeno, šešir ima intrigantnu moć transformacije, identifikacije. Može vas s čežnjom odvesti u neka prošla vremena ili s ushitom u neka futuristička, imaginarna vremena.
Kad stvarate šešire, je li vam važno tko bi ih trebao nositi?
– Definitivno zamišljam lica, izmišljam njihove osobnosti, stavljam ih u situacije, u putovanja, mijenjam destinacije, uglavnom se tu vežu različiti scenariji… To mi se sve brzo događa, potpuno neopterećeno teče, poput nekog zasebnog ciklusa u glavi i uglavnom me zabavlja jer donosi bezbroj mogućnosti
Poznati psihoanalitičari, Freud i Jung, tvrdili su da prema boji šešira kojeg netko nosi, možeš otkriti kakve su mu namjere. Recimo, crna zove na oprez, zelena odaje kreativnost, a žuta pozitivno razmišljanje… Što vi mislite o tome ?
– Mislim da je danas svijet puno kompleksniji i kompliciraniji od onog u kojem su živjela dotična gospoda. Nekad se prvo birao šešir, a onda sve ostalo. Do izražaja su dolazile osobne sklonosti, ali postojali su kodeksi i pravila u odijevanju. Danas su šeširi, kao i moda, refleksije našeg unutarnjeg života i način na koji, bez riječi, komuniciramo sa svijetom
U vašim radovima uočljiv je spektar boja. Kako ih odabirete – svjesno ili intuitivno?
– Ja volim boje. Volim crnu i bijelu. Možda nisu sve boje „moje boje“, ali ih respektiram i uvažavam njihovo postojanje. Raspoloženja i osjećaje također pokazujem kroz boje. I kad mislim da je nešto slučajno, kasnije se pokaže da se dogodilo s razlogom. Ali, rekla bih da je to jedan “pakt” između teksture materijala, oblika kojeg zamišljam, moje energije i boje, a koji se dogodi u određenom trenutku.
Ima li svako vaše umjetničko djelo karakter ili je to ipak samo – obična stvar?
– Ako stvaranjem unesem svoj stav, emociju ili imam poruku, onda sve ima karakter, no pitanje je hoće li ga pojedinac iščitati. Netko tko zna čitati i u malim i nevažnim stvarima može vidjeti čitav svemir, dok će za nekog drugog, to isto biti sasvim trivijalno.
Vaši šeširi, rekli ste jednom, zapravo su prepuni različitih pitanja?
– Baš tako. Osjećaju li se ljudi noseći šešire izdignutim, uvećanim, odvojeni od onog svakodnevnog i običnog? Tko ih nosi? Kako se razvija to čudesno zanatsko umijeće izrade šešira? Gdje je granica mašti u spajanju modernih tehnologija i materijala s tradicijskom zanatskom vještinom? Na sva ova pitanja odgovaraju moji šeširi…
Trenutno ste zaokupljeni drugim dijelom vaše trilogije nazvanim “Šešir u slici”. O čemu je riječ?
– Drugi dio moje trilogije u koju sam trenutno “uronjena” ima podnaslov “Priče iz šešira”. To su nosivi objekti za glavu, funkcioniraju dvojako: stopljeni s nositeljem ili odvojeni, imaju svaki za sebe svoj život. Dolaze iz bajki i priča, znanih nam ili onih koje nastaju u mojoj mašti. Bijeli su, kolorit je izostao, dolaze do izražaja linije i oblici, površina i tekstura materijala, a predstavljeni su crno-bijelom fotografijom. To su bajke, a bajke imaju dvije strane: onu prekrasnu fantazijsku, ali i mračnu, punu “sjena”, što mislim da crno-bijela fotografija odlično dočarava
I što bi još trebalo reći za kraj ?
– Spomenuti moje assemblage na kojima u zadnje vrijeme radim! Veliko nadahnuće pronalazim u ljudskim tijelima, a u ovom zadnjem ciklusu posebno me inspiriraju ženska tijela, u njima nalazim ljepotu ma kakva ona bila… Slikarsku površinu tvori tisak na platnu s originalnim elementima, a povrh toga dolazi šivan crtež. Nad svim tim „lebdi“ sasvim namjerno ukalupljen reljef modnog asesoara. Možda je moje koketiranje s neo-popom prilika da se s dozom ironije osvrnem na svijet u kojem živim.
Tekst: Tin Prpić
Fotografije: Silvio Ramić, Ozren Drobnjak & Andrija Zelemanović
Tekst je objavljen u Jet Set magazinu broj 114
