Možete li zamisliti da na Youtubeu otkrijete pjevača iz neke druge zemlje, koji odmah osvoji vaše uši i uđe u srce, pa mu se bojažljivo odlučite napisati pismo, a samo nekoliko mjeseci poslije sjedite u njegovoj kući, dok vam njegova supruga priprema večeru, a on svira na gitari i pjeva samo za vas? Čini se kao neka filmska priča, ali baš se to dogodilo američkoj spisateljici Ruth Dupré, nakon što je slučajno vidjela spot pjesme “Rulet” slovenskog kantautora Vlade Kreslina.
To što je Dupré tako otkrila Sloveniju o kojoj nije znala gotovo ništa, i izvanserijskoga kantautora čije joj je ime bilo potpuna nepoznanica, neće začuditi nikoga. No to da Vladu Kreslina, umjetnika za kojega zna svaki Slovenac i koji je vjerojatno najpopularniji glazbenik u toj zemlji, u susjednoj Hrvatskoj, izvan glazbenih krugova i šačice velikih poklonika, ne zna gotovo nitko, to je ipak svojevrstan fenomen. Pa ipak, i to se napokon počinje mijenjati, jer je Kreslin 2013., u izdanju kuće “Dallas”, objavio svoj prvi “hrvatski” album hrvatsko-slovenskoga imena “Umjesto koga roža cveti”, s prepjevima svojih poznatih skladbi i suradnjama s brojnim hrvatskim glazbenicima. Uz to, Kreslin je u listopadu prošle godine, sa svojim pratećim sastavom Mali bogovi, održao i svoj prvi pravi koncert u Hrvatskoj (do tada se pojavljivao samo na Smotri folklora sa svojim etno satavom ili isključivo kao gost). No, u slučaju spomenutog albuma, radi se samo o vrhu ledene sante, jer je Kreslin, sa svojih 20-ak albuma i bezbroj nezaboravnih pjesama (“Od višine se zvrti”, “Namesto koga roža cveti”, “Letos bo huda jesen”, “Nekega jutra ko se zdani”, “Obrni, obrni”, “Joužek”, “Abel in Kajn”, “Kakor zvezdi na nebu”, “Z Goričkega v Piran”, “Cesta”, “Tista črna kitara”…), nakupio čitavo blago sjajnih pjesama koje većina hrvatskih ljubitelja glazbe tek treba otkriti.
Vlado Kreslin rodio se 1953. u prekmurskom selu Beltinci nedaleko Murske Sobote. Glazbenu karijeru započeo je u studentskim danima, a reputaciju je najprije stekao kao pjevač u Martinu Krpanu, uz Lačni Franz tada najpopularnijoj slovenskoj pop-rock skupini. Nakon raspada sastava, posvetio se osebujnom viđenju etno glazbe, i to s članovima Beltinške bande, glazbenicima tada već starijim od 70 godina. Ta neobična skupina, koja je svirala prekmurske narodne napjeve usporedno sa skladbama Rolling Stonesa, Iggyja Popa, Boba Dylana i drugih velikih imena rocka, punila je dvorane širom Slovenije i nastupila na više festivala etno glazbe, uključujući i WOMEX, najvažniji međunarodni festival world musica. O radu te skupine Vlado je napisao iznimno zanimljivu knjigu, prepunu duhovitih anegdota, “Venci – Povest o Beltinški bandi”. Istodobno, Kreslin je snimao sjajne albume i nastupao i sa svojim pratećim rock sastavom Mali bogovi, a od 1992. s oba sastava i brojnim gostima svakoga prosinca održava po nekoliko, uvijek rasprodanih, koncerata u ljubljanskom Cankarjevom domu, dok je sličnu tradiciju, u nešto drugačijem formatu, započeo i ljetnim koncertima na Križankama, koje održava svakoga kolovoza. Danas je Vlado Kreslin iznimno cijenjen i popularan slovenski kantautor, ali i pjesnik (desetak zbirki poezije), autor glazbe za film i kazalište te glumac u nekoliko filmova. Više njegovih pjesama poslužile su kao predložak za knjige i filmove, posebno “Namesto koga roža cveti”, koja je inspirirala Ferija Laiščeka da napiše višestruko nagrađivanu knjigu istoga imena te poslužila kao temelj za film “Halgato”. Nastupao je u mnogim zemljama – od Sjedinjenih Država do Indije. Kreslin je izvođač koji je pozornicu dijelio i s tako velikim imenima kao što su Bob Dylan, R.E.M., The Dubliners, The Walkabouts, Allan Taylor, Hans Theessink… Yale University pozvao ga je 2009. kao gosta na svome tradicionalnom događanju Master’s Tea, kada mu je dodijeljena i počasna titula Quincey Porter Fellow.
Svi koji ljetuju u Istri, Kreslina ovoga ljeta mogu čuti u Izoli (25. srpnja), zatim u mnogim drugim mjestima u Sloveniji (vidi kreslin.com) ili se pridružiti hrvatskim poklonicima koji redovito posjećuju njegove svakogodišnje velike koncerte na ljubljanskim Križankama (25.8) i u Cankarjevu domu (15. i 16.12).
S Vladom Kreslinom razgovarali smo o novoj karijeri u Hrvatskoj, glazbenim počecima, brojnim zgodama s Beltinškom bandom, suradnjama s hrvatskim glazbenicima, a ponešto i o obiteljskoj vezi s Hrvatskom te privatnom životu (otac četvero djece, od kojih troje živi s njim), sve uz puno smijeha i zabavnih priča od kojih mnoge nisu stale u ovaj intervju.
Zagrebačka vas je publika prvi put zamijetila na Smotri folklora, ali vas nisu shvatili i izvan etno okvira?
– Da, to je možda i zato što smo mi na Smotru folklora došli preko folklorne linije, našeg tadašnjeg menadžera Berislava Jankovića i Lidije Bajuk… Ali, nitko od hrvatske publike tada mene nije doživljavao kao kantautora. Bili smo im neobični. Sjećam se da smo tih 90-ih nastupili i u tada popularnoj televizijskoj emisiji “Sedma noć”. Izveli smo pjesmu “My Way” s cimbalima, i to je bio šok za publiku, kao što je uvijek i na koncertima. Ljudi su govorili – tko bi rekao da se “My Way” može svirati na cimbalima.
Tek ste nedavno izdali prvi album na hrvatskom i nakon tri desetljeća bavljenja glazbom prvi put imali samostalni koncert s vašim pratećim sastavom Mali bogovi. Zbog čega do toga nije došlo ranije?
– Pa, ne znam. S Martinom Krpanom smo svirali u Zagrebu, u Lapidariju, Kulušiću…, govorim o 80-ima. I moram reći da mi je sada žao što tada nisam malo više radio izvan Slovenije. No, onda znamo što se dogodilo. Zemlje bivše države su se manje-više zatvorile, i sada je puno teže skakati preko tih ograda. Većina onih koji danas sviraju po čitavoj regiji napravili su karijere još prije rata.
Kako to da je Zoran Predin već 15-ak godina zvijezda u Hrvatskoj, točnije u Zagrebu, a vi ste, kao jedan od najpopularnijih slovenskih izvođača, tu malo poznati?
– Znate u čemu je stvar. Lačni Franz je bio popularniji u Zagrebu nego u Ljubljani. Krenuli su iz Maribora i preko Zagreba presvirali cijelu Jugoslaviju. Mi smo s Martinom Krpanom imali jednu pobjedu na tada popularnom Omladinskom festivalu u Subotici, ali se poslije toga više nismo bavili tržištem izvan Slovenije. Zoranu je pomoglo to što je u Zagrebu uvijek bio kao kod kuće. Osim toga, on je odlično prevodio svoje pjesme, u čemu mu je dosta pomogao Arsen Dedić, a ja sam to napravio tek u posljednjih godinu dana.
Potječe li vaše zanimanje za glazbu iz obitelji?
– Da, na nekoj nesvjesnoj razini. Moj je otac, o čemu govori moja pjesma “Črna kitara”, imao jednu crnu gitaru koju je kupio 1947. u Melodiji Mengeš, legendarnoj tvornici instrumenata. On je sa svojim prijateljima u našem malom selu Beltinci imao jazz bend. I to odmah poslije rata, što je nevjerojatno, divno… To uvijek pričam. Danas po Ljubljani sviraju narodnjake, a nekad su u malim selima svirali jazz. Ludnica! A mama je oduvijek pjevala. Ona je išla u Poštarsku školu u Zagrebu i pjevala je u zboru.
U Beltincima smo imali veliki folk festival koji postoji još i danas, gdje je mama plesala i pjevala narodne napjeve. Ja sam odrastao uz Zdenku Vučković, Gabi Novak, Marjanu Deržaj…, sve te pjesme koje je mama cijelo vrijeme pjevala. Tata je svirao sve moguće šlagere, starogradske i kaubojske pjesme… Tako da je glazba cijelo vrijeme bila u kući. K tome, tata je često slušao mađarske radijske postaje, pa sam čuo i cimbala, violine…, od malih nogu.
S karijerom ste počeli u studentskim danima. Što ste studirali?
– Najprije ekonomiju. Govorio sam kako ne želim ostati u Beltincima, nego putovati po svijetu, pa mi je otac rekao – onda moraš studirati vanjsku trgovinu, nema drugo… I ja sam, naivčina i budala, krenuo na vanjsku trgovinu i to kao totalni antitalent za matematiku. Sve mi je ostalo išlo, ali matematika nikako… I onda sam nakon pet mjeseci prekinuo studij i otišao u Njemačku na tri mjeseca nešto zaraditi, a onda tri mjeseca po Europi autostopom. Vratio sam se u rujnu i upisao engleski i njemački na Filozofskom fakultetu.
Kao solo pjevač, 1980. pobijedili ste na festivalu Slovenska popevka?
– To je bilo jako netipično za mene i zapravo slučajno. Tada sam svirao u grupi Horizont, koja je nastupala s Drugim načinom, Yu grupom, Timeom… Svirali smo funky i svašta tu miješali… Imali smo neke svoje pjesme, a ostalo su bile obrade. I onda sam jedne večeri snimao nešto s džezerima – “Dan neskončnih sanj”, jednu divnu pjesmu s Alešom Strajnarom, bivšim gitaristom grupe Mladi levi. Onda je tu pjesmu radijski arhiv uzeo za Slovensku popevku. Ja sam odmah skočio – kakva Slovenska popevka, ne idem tamo, što ću ja tamo, ja nemam veze s tim… Makar je pjesma divna i još uvijek moderna, kao da je danas snimljena. I to sam trebao pjevati dan pred odlazak u JNA. Već sam bio u transu, i bilo mi je svejedno, pa sam si malo i popio. Sjećam se da me Bojan Adamič (poznati slovenski skladatelj, dirigent i aranžer, op.a.) pogledao i rekao: “U kakvom ste vi to stanju, mislim da nije dobro da izlazite na pozornicu, ne poštujete instituciju Slovenske popevke…” Ali ja sam izašao i otpjevao tu pjesmu. Sva sreća da je postojao međunarodni žiri, jer domaći mi sigurno ne bi dao nagradu. Pjevao sam u alternaciji s engleskim pjevačem Labijem Siffreom i dali su mi prvu nagradu. Nešto nevjerojatno. I sljedeći dan odmah u vojsku, u Banja Luku…
Sastavu Martin Krpan pridružili ste se 1982. Jeste li već tada imali i autorskih ambicija?
– Članovi sastava bili su moji prijatelji i svirali su tada popularni simfo-rock. Ni to nije bilo po mom ukusu… Ali, izgubili su pjevača, a trebali su snimiti još samo dvije pjesme za ploču. Rekao sam – dobro, napisat ću ja tekstove za te dvije pjesme, pomoći vokalom… I snimili smo to, izašao je album, a onda su došle svirke – jedna, druga, treća… I tako sam počeo s njima stalno nastupati. Polako sam se nametao kao autor i dobivao sve veću ulogu, ali rjeđe sam pisao glazbu.
Kako biste saželi karijeru Martina Krpana?
-Na prva dva albuma, dakle ona snimljena bez mene, Martin Krpan je imao odličnog pjevača, a i svirači su bili izvanredni. Ali to je bio taj simfo-rock. Kad sam ja došao u bend, sve smo malo pojednostavili. Pjesme s ploče “Od višine se zvrti” iz 1987. bile su u Sloveniji prilično veliki hitovi. A nismo radili nikakve kompromise… Jako puno smo svirali po Sloveniji, uhvatili svu moguću publiku – od najzahtjevnije rokerske do onih kojima je bio draži pop. S tim da smo uživo zvučali znatno žešće i autentičnije nego na ploči. Svirali smo i obrade Iggyja Popa i slično… A album “Bogovi i ovce” iz 1990. bio je jako politički, nastao u doba poznatih događaja s Janšom, pokretom Slovenska pomlad, osamostaljivanjem Slovenije… Svi su tekstovi bili u tome smjeru. No, glazba i produkcija nisu bili radiofonični, pa nas baš nisu puno puštali. Svirali smo svuda, ali izvan Slovenije samo po jednom u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu.
Kako je, nakon raspada, došlo do vašeg zanimanja za slovenski folk?
– Zapravo je do toga došlo nešto prije. Sve je to vezano uz Slovensku pomlad i prve nezavisne izbore. Moj najbolji prijatelj iz Beltinca bio je vođa pokreta Zelenih, prije negoli je to uopće postala stranka i ušla u Skupštinu. S tim mojim prijateljem šalio sam se da bi nam trebao jedan bend koji bi svirao na predizbornim skupovima. Jednom prilikom svirali smo na firmi njegove kćeri, i u četiri-pet ujutro, kad su svi otišli, mi smo sjeli pored Mure i zapalili. On je opsovao i rekao mi: “Kreslin, ako ti od ove glazbe nešto ne napraviš, bacit ću te u Muru.”
Dakle, Beltinška banda je nastala gotovo iz šale?
– Da, ali radilo se o afirmaciji te naše prekmurske glazbe kontra harmonikaškoj, koja je vladala Slovenijom. To je bio preokret u shvaćanju prekmurske glazbe. Tako je krenulo s Beltinškom bandom, glazbenicima koji su tada svi imali više od 70 godina. U početku su me malo sumnjičavo gledali, ali je sve vrlo brzo postalo genijalno. Oni bi za mnom išli u vatru i vodu. Nešto nevjerojatno…
Kako su oni prihvatili obrade poznatih svjetskih šlagera, ali i rock skladbi?
– Za njih su to bile strane stvari, jer nisu govorili engleski, niti slušali bilo što slično. Imena tih pjesama za njih nisu značila ništa, pa smo za koncert morali osmisliti vlastiti sustav. Primjerice, viknuo bih – “ingleška ena”, što je bila šifra za, recimo, “The Passenger” Iggyja Popa, pa bi oni to počeli svirati. “Ingleška dva” bila je “Satisfaction” Rolling Stonesa, “ingleška tri” “Knockin’ On A Heaven’s Door” Boba Dylana… Kad smo trebali odsvirati “My Way” Sinatre viknuo bih “Mi vaj”, i oni bi znali o čemu se radi. Kad je na nekoj pozornici bilo puno propuha, neki bi od njih stavili vatu u uši, da se ne prehlade.
Pa kad bih se ja zaderao, recimo – tri, neki bi čuli tri, a neki nešto drugo, pa bi pola benda sviralo “Knockin’ On A Heaven’s Door”, a pola benda “Satisfaction”… (smijeh). Genijalno, genijalno…
Je li im bilo teško naučiti te rokerske pjesme?
– Na našem albumu “Najlepša leta našega življenja” nalazi se “Satisfaction”, pjesma snimljena uživo u mariborskom kazalištu. Na tonskoj probi, pola sata prije koncerta, ja sviram i pjevam “Satisfaction”, a basist Joužek, koji je tada imao 85, ako ne i više, kaže mi – ovo je dobra stvar, Vlado, to bi mi trebali špilati, to je ritam za nas… (smijeh). Dakle, otkrio je Rolling Stonese s 85, nevjerojatno… Pokazao sam mu akorde – primite C, pa G, pa malo F, a onda po svojemu… I to smo onda odsvirali na tom koncertu i završilo je na albumu. Na toj se snimci jasno čuje Joužekov bas u poznatoj bas liniji “Satisfactiona”. Nevjerojatno…
Vaši su nastupi znali trajati dugo?
– Da. Naš cimbalist Miška znao je reći – “muzika ima začetek, ali nema končetek…” Oni su izmišljali riječi. U slovenskome, naime, ne postoji riječ končetek, ali je divna… Znate, mi nikad nismo vježbali kako neka pjesma završava. Kad bismo već dugo svirali, znao sam ih pogledati u stilu – no, hoćemo li završiti. A Miška je znao reći – “naj plešejo”, odnosno neka samo plešu, jer se publika dobro zabavljala i nije bilo smisla prekidati. Njima je zabava publike bila najvažnija. Kad smo prvi put rasprodali Cankarjev dom i napunili ga s 1500 ljudi, to je bila velika stvar. Poslije koncerta išli smo u krčmu, pa su se opet izvadili instrumenti, konobarica je plesala… I kad smo se vozili kombijem kući, pitam ih – onda dečki, dobar je bio Cankarjev dom? Znate, ja sam se cijeli život borio da nastupam pred publikom koja sjedi i sluša vas, a ne da pričaju, plešu i zabavljaju se. A oni kažu: “Pa, dobro, nije bilo loše…, ali Vlado, pazi, jesi vidio kako je divno plesala konobarica u bifeu.” To je njima bio pojam, puno više od punog Cankarjevog doma i 1500 ljudi koji sjede i slušaju vas (smijeh).
S Beltinškom bandom nastupali ste i na Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu?
– Da. I tu postoji jedna anegdota. Zbog lošeg vremena poremetili su se avionski letovi, pa su nas u Grenobleu svečano dočekali s crvenim tepihom, zastavama i šampanjcem. Došlo je do zamjene letova i mi smo dočekani kao službena slovenska delegacija. Naši ministri sletjeli su pola sata nakon nas, ali bez ikakvog dočeka.
Joužeku ste posvetili i pjesmu na albumu “Nekega jutra, ko se zdani”?
– Da. To je pjesma “Joužek”, koja ima divan videospot na YouTubeu. Bio je pao, slomio kuk i završio u bolnici. Umirao je i ja sam ga posjećivao. Imao je kod sebe Bibliju, pa sam ga pitao – čitate ovo? A on kaže – pa, čitam, čitam, ali uvijek su iste priče… Zamislio sam se nad time, a on, koji leži i ima još mjesec dana života, kaže mi: “Vlado, ja znam da ti nemaš vremena, ali ništa se ne brini, ja se svaki dan molim za tebe.” Zapanjujuće…
Vaši su članovi sastava umirali jedan za drugim, pa znate reći da vam je bend izumro?
– Da, doslovno. Kad je Miška prvi umro, ja sam otkazao sve svirke. Jer kako ćemo svirati bez Miške… A tata mi javi da u Beltincima Joužek i dalje svaki dan dođe biciklom, sjedi cijelo prijepodne i pijucka rakijicu. I tako jedan tjedan, dva, pa onda pita mog oca – i što sad, što kaže Vlado, zar nećemo više svirat… I moj stari me pita, a ja mu kažem – pa kako ćemo svirat bez Miške. Onda je Joužek rekao da bi Miška sigurno htio da mi dalje sviramo i ja sam shvatio da ima pravo. On je s 85 godina sjeo na svoj prastari dvometarski bicikl, odvezao se u Mursku Sobotu i mladog cimbalista, koji je bio Miškin učenik, pitao bi li on svirao s nama. Pristao je, pa je Joužek to javio mom ocu. Mene se nije usudio uvlačiti u to.
I onda su se oni sami organizirali da sviramo dalje.
Vaš album “Nekega jutra, ko se zdani” iz 1994., od početka do kraja nakrcan je sjajnim skladbama. Držite li to vašim najboljim albumom?
– Možda. Mislim da mu je i “Ptič” vrlo blizu. To su dva albuma bliska po jačini, pastoralnosti. Pjesme s “Nekega jutra…” zaista dobro zvuče i uživo. Svugdje se pojavljuju. “Obrni, obrni” puštena je na sprovodu moga prijatelja s kojim sam bio u pokretu Zelenih, o kome sam vam pričao. To često pjevam na sahranama prijatelja.
Kako uspijevate žonglirati različitim formatima i glazbenim stilovima?
– Pa, ne znam. Mislim da čak i nema neke velike razlike. Sve sam to ja… I pjesme su manje-više iste, makar zvuče malo drukčije. Meni zapravo odgovara ta raznolikost. Na prošlogodišnjem koncertu na Križankama, kojeg tradicionalno održavam u kolovozu, na pozornici je uz Beltinšku bandu i Male bogove, bio i 25-člani big band orkestar iz Nove Gorice. I s njima sam izveo “Črnu kitaru”, “Enu pesem”…, deset mojih jačih pjesama. To je bio “mrak”, kao da Frank Sinatra pjeva neke poluciganske pjesme. Baš divno…
Više vaših starih pjesama iz Martina Krpana preživjele su do vašeg današnjeg standardnog repertoara – “Od višine se zvrti”, “To ni političen song”, “Mali bogovi”, “Še je čas”… Što je tome razlog?
– Tekstovi većine tih pjesama trajno su aktualni, a dobre melodije ih pretvaraju u campfire songs, odnosno pjesme koje se pjevaju uz logorsku vatru. Postoji u Ljubljani jedna amaterska ženska skupina, zovu se Kombinat, koja pjeva samo takozvane pjesme otpora – od španjolskih, talijanskih, Garibaldijevih, pa sve do “Blowin’ In The Wind”. Baš su me nedavno zvale za dozvolu da izvode pjesmu “Mali bogovi”.
Dva puta ste bili predizvođač Bobu Dylanu, nastupali s R.E.M.-om… Koje su vaše najupečatljivije uspomene iz tih glazbenih susreta?
– Recimo, Dylan je toliko odvojen od svega da ga nitko od nas nije vidio ni kako izlazi niti kako silazi sa scene. Zaista nitko. S druge strane, Peter Buck iz R.E.M.-a me zove da nešto s njima otpjevam, dok ja stojim uz pozornicu i pijem svoje četvrto pivo. Nisam se za to uopće pripremio, a da ne govorimo da ne bih popio četiri nego samo dva piva… Dakle, sve su to različiti ljudi…
Kako gledate na današnju slovensku kantautorsku scenu?
– U Sloveniji je uvijek bilo puno kantautora, možda najviše u bivšoj državi. Ali ne zato što smo talentiraniji od ostalih, nego zato što smo mi ipak više individualci. “Skijaši”, kako se o nama pogrdno govorilo. Ali, vjerojatno jesmo “skijaši”, individualisti. Nismo toliko jaki u močadskim športovima, pa ni u glazbi. Na radiju se u Sloveniji, na žalost, pušta malo dobre glazbe. Standardi se stalno snižavaju i to je uvijek kvaka 22 – puštamo ono što narod želi, a narod želi to što želi. Sve su radijske postaje iste i sviraju isto, a standard su reality show emisije. To je zaista žalosno.
Vaš prvi “hrvatski” album podsjetio je da ste dosta surađivali s hrvatskim izvođačima – Arsenom Dedićem, Nenom Belanom, Massimom, Bambi Molestersima, Šajetom, Lidijom Bajuk, Radom Šerbedžijom, Livijem Morosinom… Otkud ta hrvatska veza?
– To su, prije svega, bile prijateljske suradnje. Nekolicinu njih upoznao sam preko etnoglazbene veze, a većinu ostalih na humanitarnim koncertima za vrijeme rata. Počelo je s Arsenom, a onda sam jedne upoznavao preko drugih…, sve preko prijatelja. Osim toga, i sestra mi živi u Zagrebu… Mi smo nekako obiteljski stalno vezani uz Zagreb. Moja mama je tu išla u školu, i ona još sad plače za Zagrebom. Tu sam čak, početkom 70-ih, imao i jednu veliku ljubav, u Moše Pijade (danas ulica Medveščak – op.ur.) 64…
Na tom albumu nalazi se i skladba “Cesta”, čiji stihovi, iako nastali ranije, kao da govore o predunijskim odnosima Hrvatske i Slovenije. Kako gledate na te susjedske odnose?
– Ma, ne znam kako se to naziva u sociologiji ili politologiji, ali publicisti pišu o narcisoidnosti malih razlika. Gledam političke stranke u Sloveniji, a vjerojatno je tako i svugdje drugdje, a to je da su vam najveći neprijatelji oni u vašoj vlastitoj stranci, najbliži. Našim političarima zamjeram to koliko su se brinuli o tome da mi nismo Balkan. A što i ako jesmo? To je isto kao kad brišete prošlost. Englezi znaju reći da su imali kraljeva koji su bili totalni gadovi, pa ih zato ne brišu iz povijesnih knjiga i ne ruše njihove spomenike. Ta naša opterećenost s Balkanom, time tko je bolji i slično, to su ti naši kompleksi. Zaista šteta.
U 70-ima su vam na Radiju Slovenija cenzurirali riječ “Bog”, a na televiziji bojkotirali glumca Rozmana Rozu koji je glumio političara u spotu pjesme “Mali bogovi”. Kako se danas sjećate tih epizoda?
– To je bilo grozno. Recimo, čovjek koji je intervenirao zbog tog spota, 90-ih je odmah bio na novoj strani. I ja ga gledam, a znam što je radio i mislim si svoje. Žalosno. A i producenta na radiju, koji mi je zabranio riječ “Bog”, baš sam nedavno na jednoj firmi vidio u crkvi na koljenima. Naš veliki glazbenik i producent, koji se toliko brinuo o čistoći 1976… To je kao u vojsci. Ako ste u kasarni došli do najvećega, taj bi vas pustio u izlazak ili kući, a mali su rezali gdje god su stigli. Jer tko bi vam normalan u to vrijeme brisao riječ “Bog”, barem ne u Sloveniji… Tako grozno opet nije bilo.
Kasnije je bilo i prigovora na pjesmu “Lili Marlen”, koju ste snimili s Beltinškom bandom?
– Da, ali ne službenih. Ali, svi oko mene su govorili – jesi normalan, zatvorit će te… To je bila glupost. Rekao sam – ma, tko će me zatvoriti, zbog pjesme me nitko neće zatvoriti. Nije se puštala na radiju, ali nije me bilo briga. Bilo mi je dovoljno da sam ju snimio.
Imate li neki svoj uobičajeni način pisanja pjesama?
– Ustvari, da. Da bih nešto napisao, moram otići negdje na more. Navečer, nakon što pojedem kakvu ribu i otvorim bocu vina, uzmem gitaru i obično se nešto dogodi. I ako sam tamo deset dana, uvijek napišem nešto dobro. Tako mi se dogodilo i prošlog ljeta, kad sam napisao jednu divnu pjesmu. I u suradnjama sam dobar. Naime, ne pišem uvijek sve sam, često zajedno s dugogodišnjim suradnikom, gitaristom i kompozitorom Mirom Tomassinijem. Radimo u svojevrsnom nonsensu. Njemu bi bilo lakše da ja napišem tekst, a onda on na njega glazbu. A meni baš obratno – trebam njegovu glazbu i onda pišem tekst. Kad pišem sam, obično je prva glazba, na klaviru ili gitari.
Izdajete i knjige pjesama. Koliko sebe držite pjesnikom, a koliko glazbenikom?
– Ne znam. Jednom sam svojoj djeci rekao da bi na mojem grobu trebalo pisati “pesmar”, što znači onaj koji pjeva pjesme. Ne pjevač, niti pjesmopisac, nego baš pesmar, što je nešto malo više. Prilično neodređeno, ali to je, prije svega, netko tko pjeva pjesme, a onda valjda i nešto piše, ali to zapravo ne znamo. Riječ “pesmar” u slovenskome ne postoji, ali je taj izraz postojao u starom prekmurskom… Pjevač, a možda i pisac tih pjesama. Tu sam negdje ja…
Kažete da sve više volite biti nezavisni i raditi samostalno. Je li to zbog praktičnosti, manjih troškova ili zato što tekstovi više dođu do izražaja?
– Prvo, zato što tekstovi više dođu do izražaja, a drugo zato što mi taj format dozvoljava da pričam publici. Čitam pjesme i tekstove iz svojih knjiga, pa neke priče… S druge strane, kod nas morate sami napraviti sve. Recimo, pripremam koncert u Cankarjevom domu, a tri mjeseca ranije proučavam gdje će sve po Sloveniji biti postavljeni jumbo plakati, u kojem gradu i u kojim ulicama. Jer ako to sam ne kontroliram, bit će postavljeni tamo gdje ih nitko neće vidjeti. Dakle, kod nas morate sve – od pjesme, produkcije, studija, koncerata, oglašavanja… Baš sve. I to strašno zamara.
Jeste li ekstrovertirani i koliki vam je ego na pozornici?
– Ekstrovertiran sam. Puno pričam i ne držim stvari u sebi. Mislim da na pozornici nisam baš pravi profesionalac, jer ako sam loše volje, onda ništa ne pričam. Uvijek su mi se gadili umjetni, ulizivački osmjesi, to da na pozornici uvijek moraš biti veseo. Ja, ako sam bio tužan, onda tako i pjevam. A ego? Ne znam. Znam da bi mi uvijek bilo draže da se ugasi svjetlo i da pjevam u mraku. Ali, vjerojatno imam neki ego, jer inače ne bih ni izašao pred publiku.
Kako biste sami sebe opisali?
– Jednostavno kao Prekmurca. To puno toga govori. Prekmurec je nešto slično Međimurcu i Zagorcu… Mislim da su ljudi u tim krajevima dosta slični.
Kakav ste otac?
– Pa, popustljiv. Sad vidim da sam popustljiv. Imam taj problem da sam generacija koja se borila protiv svojih očeva koji su dolazili iz škole vojničke discipline. A meni se gadilo da to isto radim svojoj djeci, pa sam im dopuštao sve.
Biste li mijenjali nešto od svog dosadašnjeg života i karijere kad biste mogli?
– Pa, ne bih puno. Nekad sam na ovakva pitanja odgovarao da sam možda nekad trebao napraviti nešto što nisam. Recimo, 1972. došao sam autostopom u London i gledao sam u New Musical Expressu oglase za audicije. I nisam otišao ni na jednu. I uvijek mi je bilo žao što nisam to pokušao. A još veća greška mi je to što nisam napravio karijeru na Balkanu. Mislim da je Balkan jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje se ljudi još uvijek druže, gdje još uvijek ima srca i duše.
U vašoj pjesmi “Obrni, obrni” postoje stihovi: “Ne odnašaj prehitro Mura mojih dni; obrni še kamen al’ dva, al’ tri”. Muči li vas prolaznost?
– Ne znam… Nije da se time nešto pretjerano opterećujem, ali vidim da u mojim pjesmama ima puno, puno toga. Imam jednu novu pjesmu, koju još nisam snimio, a koja govori baš o tome – što ću biti ako ću još jednom živjeti… Dakle, podsvjesno me to ipak negdje pogađa i ispliva u nekim pjesmama. Sjećam se da me, kad sam napisao pjesmu “Namesto koga roža cveti”, jedna žena na ulici pitala – imate li vi puno takve literature kod kuće. Nisam je razumio, pa mi je ona objasnila – pa, mislim, ti stihovi “umjesto koga ruža cvjeta, umjesto koga sam ja”, o reinkarnaciji, smrti, životu nakon smrti i slično… I još me pita – razmišljate li puno o samoubojstvu (smijeh)? Mislim da se tu opet radi o toj našoj “prekmurščini”. Mi Prekmurci smo najveseliji ljudi u Sloveniji, najjednostavniji, najotvoreniji…, ali opet i najmelankoličniji… Mislim da se o tome radi.
Vjerujete li u sudbinu?
– Pa, mislim da ne. Život ide kao rijeka koju nitko ne može zaustaviti. Ali, možemo tu i tamo izgraditi neke nasipe i tako na nju utjecati. Ne puno, ali eto… Tako je, mislim, i sa životom.
Tekst: Velimir Cindrić
Fotografije: Luka Matijevec, Sonja Garnitschnig
Tekst je objavljen u Jet Set Magazinu broj 139
