Siena i Firenza postale su žrtve vlastite ljepote preplavljene hordama turista i visokim cijenama. Zato smo otputovali nešto južnije, u Montepulciano, još mnogima neotkriveni toskanski dragulj
Dok su razvikani toskanski gradovi, poput Firenze, San Gimigniana i Siene, s vremenom, paradoksalno, postali „žrtvom svoje ljepote“, preplavljeni hordama turista, visokim cijenama i sve lošijom kvalitetom usluge, u južnom dijelu Toskane smjestio se gradić kojeg je zaobišla sudbina svojih sjevernih susjeda. U Montepulcianu smo. Uzdignut na 600 metara visokom grebenu, udaljen tek dva sata vožnje od Rima i sat vremena od mnogo poznatije Siene, nastao je na mjestu drevnog etruščanskog grada Nocera Alfaterna. U srednjem vijeku dolazi pod vlast Firence, a kasnije Siene. Ova dva znamenita toskanska grada stoljećima su se natjecala u prevlasti nad Montepulcianom. Danas on potpada pod siensku županiju, a posjetiteljima nudi puno intimniji i romantičniji doživljaj od svoje razvikane regionalne prijestolnice.
U tom utvrđenom, renesansnom gradu nema praktički niti jednog zdanja izgrađenog nakon 1580. godine, što ga čini neotkrivenim arhitektonskim draguljem nastalim na prijelazu iz srednjega u novi vijek. Bilo je to doba svekolikog procvata na polju znanosti, umjetnosti i arhitekture, što je ovdje vidljivo na svakom koraku – dovoljno je samo da pogled podignete na raskošna renesansna pročelja koja krase čitav grad. No, Montepulciano nije samo znamenit zbog dobro očuvane povijesne jezgre; on je i jedan od najvećih proizvođača hrane, maslinovog ulja i nadaleko cijenjenih autohtonih vina, posebice vina Nobile. U Montepulcianu i okolici proizvode se izvrsni lokalni sirevi i med, a u simpatičnim malim trattorijama mogu se naručiti jela pripravljena od domaće tjestenine, poput ručno rađenih pici špageta, debljih od onih standardnih, fantastičnog okusa i teksture.
Vina iz Montepulciana opisana su već u 16. stoljeću, kada je čak i Papa Pavao III. izrekao hvalospjeve o njihovoj izvrsnosti. U svojoj pjesmi „Bakhus u Toskani“ iz 1685. godine, talijanski prirodoslovac i pjesnik Francesco Redi, prozvao je autohtono lokalno Vino Nobile „kraljem svih vina“, a spominje ga i Voltaire u svom djelu Candide iz 1759. godine. U vinu Di Nobile prije nekoliko stoljeća uživali su čak i američki predsjednici Martin Van Buren i Thomas Jefferson. Iako je Chianti u svijetu mnogo poznatije toskansko vino, trolist vrhunskih toskanskih crnih vina, čine još i Brunello di Montalcino (iz okolice istoimenog mjesta), te Vino Nobile di Montepulciano.
Okosnica sva tri vina je sangiovese, sorta crnog grožđa čiji se naziv povezuje, između ostalog, sa „sanguis Iovis“ (Jupiterova krv). Ova sorta se spominje još u etruščansko doba, a danas se uzgaja na oko 12% vinogradarskih površina Italije, najviše u njezinom središnjem dijelu. Budući da je jedna od najstarijih talijanskih sorti, sangiovese danas čini temelj brojnih vrhunskih vina kvalitativne oznake DOCG (Denominazione di Origine Controlata e Garantita), kao i u sva tri vina navedenog toskanskog vinskog trolista. Iako se vino Nobile proizvodi već stoljećima, i u njemu su uživali pape, predsjednici i aristokracija, tek od tridesetih godina 20. stoljeća uz modernizaciju vinarstva, ono zadobiva popularnost i među „običnim“ ljubiteljima vina. Nakon što je, kao jedno od prvih talijanskih vina, dobilo oznaku izvorne kvalitete (daleke 1966. godine), Vino Nobile di Montepulciano kreće u širu proizvodnju, a od 1980. na etiketama stoji oznaka DOCG što u kategorizaciji vina označava najvišu oznaku za kontrolirano i garantirano podrijetlo.
Prema pravilniku DOCG-a, Vino Nobile di Montepulciano u sebi treba sadržavati najmanje 70% sorte sangiovese (prugnolo gentile – podvrsta kultivirana u području Montepulciana), zatim do 20% sorte canaiolo nero i maksimalno 20% drugih priznatih sorti ovog podneblja (najčešće mammolo). Također, vino prije distribucije mora odležati 26 mjeseci u hrastovim bačvama, a Riserva čak 35 mjeseci. Zanimljivo je da postoji i jeftinija inačica vina Nobile, njegov svojevrsni mlađi brat, a to je Rosso di Montepulciano. Ono se također radi od većinski sangiovese grožđa (minimalno 70%) u kombinaciji s canaiolom nerom i mammolom, ali razlika je u tome da će ovo vino u bačvama odležati samo godinu dana te je stoga laganije, svježije i vrlo pitko te odlično ide uz sireve i predjela.
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
Tekst: Ivana Kovačić
