LJUBOMIR KEREKEŠ: Povratak na daske kazališnih početaka

Kad se u listopadu 1970. počeo prikazivati jedan od najgledanijih hrvatskih filmova, ljubavna komedija s pjevanjem „Tko pjeva, zlo ne misli Kreše Golika“, publika je bila zatečena glumačkim umijećem Franje Majetića, do tada njoj gotovo nepoznatim. Ulogom Franje Šafraneka preko noći je postao popularan, iako je iza njega do tada bio odigran respektabilni dramski repertoar na pozornici varaždinskoga kazališta. Isto se, samo 26 godina poslije, dogodilo danas 55-godišnjaku Ljubomiru Kerekešu. Postao je otkriće glumački bljesnuvši ulogom zapovjednika vojarne, majora Alekse u Brešanovu igranom prvijencu, hrvatskoj ratnoj komediji „Kako je počeo rat na mom otoku“. Od tada Kerekeš je jedan od rijetkih glumaca koji je podjednako prisutan, i to s jednakom uspješnošću, na kazališnim daskama, malome i velikom ekranu. Mnoge je iznenadio kad je, kao prvak, početkom sezone 2014/15 napustio zagrebački HNK, u kojemu je angažman dobio 1998. godine, i vratio se na varaždinsku pozornicu svojih kazališnih početaka. U svibnju je dobio, rješenjem Ministarstva kulture, i status dramskog nacionalnog prvaka, najviše što može postići u svojemu pozivu za koji se formalno nije obrazovao. Uspio je snagom talenta, upornošću i stalnim usavršavanjem. I ostao je isti kao i na početku karijere – skroman, susretljiv i srdačan čovjek, kao da iza njega nisu dvije Nagrade hrvatskoga glumišta, godišnja Nagrada Vladimir Nazor, dvadesetak televizijskih i isto toliko filmskih, te na desetke kazališnih uloga.

Rečeno jezikom statistike, znate li uopće broj odigranih uloga, s obzirom na to da aktivno djelujete u kazalištu, na filmu i TV?
– Statistikom se preciznije ne bavim, ali broj do sada odigranih uloga jamačno je negdje oko dvjesto. Samo u kazalištu imao sam 101 premijeru i koliko se sjećam, u ovih 35 godina rada imao sam nekoliko predstava s dvije do tri odigrane uloge. Neobična i izazovna zadaća za svakoga glumca. Dodam li tome filmske i TV uloge te brojne sinkronizacije, broj je impozantan.

Za glumca nezahvalno pitanje – možete li izdvojiti uloge koje su vas glumački obilježile?
– Uloga Alekse u filmu „Kako je počeo rat na mom otoku“ svakako je bila konkretno javno otkrivenje mene kao glumca za širu javnost, bez obzira na dotadašnjih 15 godina kazališta i odigranih pedesetak uloga, nekoliko serija i filmova.

Kako ste uopće postali glumac?
– Ljubav prema glumi, onako samozatajno, rodila se već u osnovnoj školi, da bi u neko polusvjesno stanje prerasla za vrijeme cijelog srednjoškolskog obrazovanja i na kraju postala javom 1979. godine kada mi je i ponuđen profesionalni angažman u varaždinskom HNK-u. Bio je to rezultat osmogodišnjeg intenzivnog kaljenja u dramskom studiju varaždinskog kazališta, pod vodstvom Petra Večera i Vesne Stilinović. Sjećam se da je uloga kralja Kreonta prelila čašu iz amaterskog u profesionalno.

Je li vam ikada smetalo, ili drugima oko vas, što niste završili formalno glumačko obrazovanje, odnosno Akademiju?
– Meni smetalo nije, a je li druge, uz dužno poštovanje, nikad me nije zanimalo. Kad smo na toj temi, moram naglasiti kako ću svoje prve četiri godine rada pamtiti cijeloga života: četrnaest premijera s desetak odličnih kazališnih redatelja (Veček, Milčin, Međimorec, Logar, Juvančić, Sršen, itd.) bilo je i više nego dovoljno da se učvrsti moje samopouzdanje, hrabrost, poštenje i talent. Vjerujem da je to bio dostojan nadomjestak Akademiji, smetalo to koga ili nikoga, iako je to danas, nakon 35 godina, u najmanju ruku smiješno vagati.

Nedavno ste dobili status dramskog nacionalnog prvaka. Kako se osjećate s ovom počasti i što ona mijenja u vašemu životu ?
– Bez ikakve euforije, ali s vjerom da je zasluženo. Svaka nagrada ili priznanje, kao i status, u glumačkom cehu najčešće samo otkrivaju i daju vam do znanja sve dječje bolesti od kojih u većini slučajeva glumački ceh boluje. Počašćen sam i zahvalan na tom statusu. Svaki dobar ili odličan posao svoje opravdanje ima u sljedećem dobrom ili odličnom, pa tako i ovaj status treba pravdati i potvrđivati. Vječita borba i odricanje, razlogom su svojevrsnog „prokletstva“ ove profesije.

Vaš glumački kazališni put počeo je u rodnom Varaždinu, nastavio se u Zagrebu, da biste ponovno bili u rodnom gradu. Zašto ste napustili zagrebački HNK koji je nedosanjani san mnogim glumcima? Nije li to korak natrag ?
– Iz kazališta u kazalište nikako ne može biti korak unatrag. Mojih 20 godina Zagreba, dvije u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ i 18 u HNK-u, veliko je usavršavanje i školovanje mene kao glumca. Vjerujem kako u oba slučaja nisam nikoga iznevjerio i da sam ostavio neki trag. Osim toga, vratio sam se doma, svojim najmilijima, onima koji su se najviše žrtvovali za to da ja mogu živjeti kazalište.

kerekes2  kerekes1

U međuvremenu utemeljili ste i svoj „Kerekesh Teatar“. S kojom svrhom?
– Još od 1992. godine, pa do danas, pomalo pišem kazališne tekstove, stvaram svoje autorske predstave i uživam u činjenici da ista publika po nekoliko puta gleda neku moju autorsku predstavu i da ta predstava nikad nije ista kao i prethodna. Predstava i glumci „prepuštaju“ se publici i međusobno komuniciraju. Tako da sam ja, odnosno prepoznatljivost mojega autorskog stila, samo motiv za osnivanje „Kerekesh Teatra“, a mladost je ta koja je u tome pronašla inspiraciju. Utemeljitelji su glumac Zoran Pribičević i likovna umjetnica Dina Rajn, moj sin Jan je izvršni producent, a u samo funkcioniranje „Kerekesh Teatra“ uključeno je još nekoliko mladih ljudi, profesionalaca i kazališnih entuzijasta koji, kao zaljubljenici u kazalište, rade na realizaciji programa i funkcioniranju same umjetničke organizacije. U tome smo dosta uspješni i svima njima, kao i svim kolegama glumcima na tome sam zahvalan. Društvena aktualnost u svakom segmentu, u žanru isključivo komedije i satire, svrhom je svake autorske predstave „Kerekesh Teatra“.

Glumci ne vole svrstavanje u ladice, odnosno fahove. Kojem ste žanru ipak najbliži ? Činite se neodoljivim komičarom, a to je najteže biti, odnosno kaže se kako je publiku lakše rasplakati, negoli nasmijati?
– Ne smatram se „ladičarom“, a kad je fah u pitanju, više sam za cijelu garnituru, kuhinjsku ili sobnu… Šalu na stranu, ali da danas povučem neku crtu kreativnosti, repertoarna zastupljenost komičarskog kao i dramskog bila bi nekako podjednaka.

Kakva je aktualna situacija u hrvatskom glumištu?
– Nisam kadija da sudim ili kudim, ali činjenica je da „kak si pospraviš tak buš i spal“, bez obzira radi li se o instituciji ili o pojedincu. Na kraju krajeva, svatko je kovač svoje sreće, a ona ne pada s neba niti raste na vrbi. Kazalište je poligon provokacije, a za to biti sposoban, glumac mora biti što većim djetetom. U 56. godini života još uvijek sam veliko kazališno dijete, a koliko je hrvatsko glumište „djetinjasto“ neka prepoznaje ili prosudi javnost.

Koliko su nagrade pratile vašu karijeru i koliko one, uopće, znače glumcu?
– Otprilike koliko staža, toliko i nagrada i priznanja – od „Zlatnog smijeha“, „Nasmijanog jarca“… do nagrada „Satir“, „Marul“ i Orlando, te dvije Nagrade hrvatskoga glumišta. Svaka nagrada ili priznanje trenutak je sreće i “točka na i” jedne priče. No, tu priča završava i odmah počinje nova.

Smeta li vam, kad je u pitanju film, stalno naglašavanje uloge majora Alekse u Brešanovu filmu „Kako je počeo rat na mom otoku“ iz 1996. godine?
– Ni najmanje, jer odličan film, realiziran s odličnom ekipom suradnika na čelu s Vinkom Brešanom, jedna je od najljepših i karakterističnih filmskih uspomena u mojoj filmskoj karijeri.

Pobuđuje znatiželju kako je bilo snimati sa Richardom Gereom u američkom filmu „Lov u Bosni“, k tome u ulozi Radovana Karadžića?
– Također jedno od sjajnih iskustava koja se pamte cijeli život. Spoznaja da među zvijezdama postoje „obični smrtnici“ za mene je najveći dobitak.

Vašim nadasve uspješnim putem krenuo je i vaš sin Jan. Jeste li utjecali na njegov profesionalni životni odabir?
– Direktnog utjecaja nije bilo, ali njegova svestranost, upornost i samozatajnost dali su mi do znanja da je nešto takvo moguće. Danas je Jan glumac i svaka uloga je samo njegova borba. Ja samo znam i siguran sam da je pravi ratnik.

S obzirom na to da u nekim predstavama zajedno igrate, u nekima ste mu i redatelj, koliko ste strogi i zahtjevni prema sinu, koji se nedavno i oženio novinarkom?
– Nema strogoće ni zahtjevnosti, nema ni privilegije. Pristati na činjenicu da „škvadra“ radi predstavu, osnovni je moto rada na predstavi ljudi svjesnih da su od krvi i mesa, a ne od veličine i taštine.

Veselite li se ulozi djeda, premda vam mladi takvo što još nisu najavili?
-Na to ću vam odgovoriti kad do toga dođe…

I supruga Jasenka pripada kazališnom svijetu, voditeljica je Ureda ravnatelja i kadrovske službe u varaždinskom HNK-u. Kako se „nosi“ s dva glumca i ima li konkurencije između oca i sina?
– Svih ovih trideset godina, koliko smo zajedno sretno i uspješno, moja Jaca je moje sklonište, za sva moja ranjavanja, uspjehe i poraze. Prepuna je kazališnog i glumačkog suživota, tako da svaku eventualnu konkurentnost poprati sa smiješkom.

Kći Ema također je, na neki način, krenula umjetničkim putem. Vizažistica je. Može li se od toga u nas živjeti?
– Ema je doista odlična kao vizažistica. Ova godina joj je posebice uspješna, ima popunjene termine do kraja kolovoza. Često je izvan svojih obveza na pomoć „Kerekesh Teatru“ ili Janovu bendu. Naime, on je frontmen hrvatskog nu/groove metal sastava Cold Snapa… Uporna je i radišna i usuđujem se reći da to zanimanje u Eminu slučaju sve više poprima smisao.

kerekes6

Kako će vam izgledati ovi ljetni dani?
– Radno. Do kraja godine sam u neprekidnom snimanju obiteljske serije „Horvatovi“ za RTL, po uzoru na španjolski serijal „Los Serranos“. K tome, pokrenuli smo i Varaždinske kazališne (ljetne) večeri. Slobodni trenuci su rezervirani za gostovanja „Kerekesh Teatra“ i eventualno za roštilj ili kotlovinu na Dravi s prijateljima.

Kažu da pravi Varaždinci moraju imati vinograd?
– Moja loza su tekstovi, to ja obrezujem i okopavam!

Kako se opuštate?
– Izležavajući se u dnevnom boravku s kućnim ljubimcima, mini pinčom Spikeijem i kineskim kukmastim Bugzyjem, uz obveznu „terapiju“ – Spike oblizuje zglobove, a Bugzy dijeli puse. Jazavčarka Dona, sa svojih 15 godina, prestara je da se u to uključi. Ona samo nadgleda.

Što najavljujete za novu sezonu?
– Osim već spomenutih „Horvatovih“, tu su i obveze u matičnom HNK-u u Varaždinu, kao i igranje aktualnih predstava na repertoaru HNK-a u Zagrebu. „Kuha“ se i jedan film u kasnu jesen. Kako sada izgleda, od svega, eto, pomalo…

Tekst: Željko Slunjski
Snimio: Damil Kalogjera

Tekst je objavljen u Jet Set Magazinu broj 139

COMMENTS

Ostavi komentar