Kad je riječ o pojedinačnim sportovima, hrvatske sportašice postižu upravo blistave rezultate, no slika je znatno manje idilična kada fokus izoštrimo na ekipne sportove…
Postoje sportaši koji su se tijekom svojih karijera potrudili da ih se ne mora zvati nikako drugačije osim imenom. Dovoljno je reći Cristiano, Leo, Zlatan, Tiger, Roger, Rafa, Serena… i svi će znati o kome se radi. U hrvatskom je sportu taj privilegij, uz Gorana Ivaniševića kao iznimku, uglavnom bio rezerviran za žene. Gotovo pa bismo mogli povući crtu između razdoblja koje su obilježile – i još uvijek ih obilježavaju – tri heroine sa spektakularnim biografijama. Janica, Blanka i Sandra, tri najuspješnije sportašice koje je Hrvatska imala, u zajedničkoj kolekciji (zasad) imaju 10 olimpijskih i 12 svjetskih medalja, a Blanka Vlašić i Sandra Perković su uz to skupile i još šest zlata na europskim prvenstvima (Blanka jedno, Sandra pet i to zaredom).
Povod za priču o usporedbi muškog i ženskog sporta zapravo i nije potreban, iako ih u posljednje vrijeme ima koliko hoćete. Od borbe za ravnopravnost u tretmanu na globalnoj razini, etabliranja velikih zvijezda poput Biance Andreescu ili Mikaele Shiffrin, do domaćih aktualnosti kao što su to u zadnje vrijeme bile priče o nešto skromnijoj formi Sandre Perković, povratku Sare Kolak, uspjehu karijere Donne Vekić na US Openu, nastupu odbojkašica na Europskom prvenstvu itd. Činjenica je da ženski sport nikad nije dobivao ni približno veliku pozornost kao muški, što je vjerojatno tema za akademske rasprave, no u Hrvatskoj je situacija, barem u pojedinačnim sportovima, fino izbalansirana zahvaljujući spomenutim šampionkama. U muškoj atletici nitko se nije približio rezultatima Sandre Perković i Blanke Vlašić, baš kao ni Sare Kolak, uz opasku da od olimpijskih pobjednica iz Rija oček ujemo još mnogo blještavih poglavlja. U skijanju je Janica utrostručila uspjehe svojeg brata Ivice, dok su u tenisu velike stvari na Grand Slamovima za Hrvatsku krenule s Ivom Majoli, da bi se na trofejni vlak kasnije ukrcali Goran Ivanišević i Marin Čilić.
Najsnažniji primjer da je individualni ženski sport u Hrvatskoj uvijek bio jednako uspješan kao i muški, ipak su Olimpijske igre. I dok je Janica Kostelić pretvorila Salt Lake City 2002. u „one woman show“, a onda četiri godine kasnije u Torinu u riznicu ubacila još po jedno zlato i srebro, u ljetnim se sportovima možemo pohvaliti širokom lepezom osvajačica. Osim Blanke, Sandre i Sare, u birano su društvo još ušle streljačica Snježana Pejčić (Peking 2008., bronca) te taekwondoašice Martina Zubčić (Peking 2008., bronca), Sandra Šarić (Peking 2008., bronca) i Lucija Zaninović (London 2012., bronca). Sandra Perković osvojila je dva olimpijska zlata, Sara Kolak jedno, a Blanka Vlašić jedno srebro i broncu.
U postotku, na svake dvije olimpijske medalje koje su osvojili sportaši (i pojedinačno i ekipno), stigla je jedna u režiji sportašica, ali još je zanimljiviji odnos kada se gledaju isključivo zlata. Hrvatska ih ima 15, od čega 11 osvojenih na Ljetnim, a četiri na Zimskim igrama. Sportašice su pritom osvojile samo jedno zlato manje od sportaša (7:8 – vidi okvir). A ako je vjerovati detaljnoj prognozi koju je godinu dana prije OI-a u Tokiju izradila tvrtka za sportsku analitiku Gracenote, ravnoteža bi od 2020. mogla biti savršena. Gracenoteovi stručnjaci, naime, očekuju da će zlata u Japanu osvojiti Sandra Perković, Snježana Pejčić, braća Valent i Martin Sinković te teniski duo u mješovitim parovima. Koja bi to kombinacija mogla biti, još je prerano reći, ali baš nam prikladno zvuči scenarij da se spolovi izjednače s po devet zlata, a onda u tenisu podijele još jedno i poravnati gledaju prema zimskim Igrama u Pekingu 2022.
Tekst: Vladimir Zrinjski
Fotografije: Arhiva Hrvatskog olimpijskog odbora
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
